utorak, 24. srpnja 2018.

Međimurje i Prekmurje: temfani kunić i dödoli


Sjećate se sigurno naše male gastro ture po Sloveniji, između ostalog i po Prekmurju gdje smo u Hranilnici prekmurskih dobrot dobili jednu divnu knjigu. Naravno, Tradicionalnu prekmursku kuharicu autora Mateja Fišera, koju od tad listamo u želji da neki od recepata podijelimo s vama.


Ukazala se savršena prilika kad mi je Zvonimirov tata ponudio kunića a recept koji mi je pao na pamet je bio upravo međimurski temfani kunić. Njemu sam odlučila pridružiti prilog koji smo jeli na tom našem putovanju u Sloveniju, u Gostilni Rajh, gdje su nam uz pileći paprikaš ponudili dödolije. Moj zaključak je bio da su to žganci no svi su me uvjeravali da nisu, da je krumpir i da su to dödoli.
Moram priznati da otkad sam ih probala, imam ih želju raditi kod kuće no nije to tako lako pa sam zaista otezala koliko ide.


I došao je taj dan konačno.

Temfani kunić

kunić
3 glavice luka
2 mrkve
2 češnja češnjaka
crvena paprika
brašno
svinjska mast
2 dcl bijelog vina
temeljac ili voda
kiselo vrhnje
sol, papar
svježi peršin

Dödoli

1 kg krumpira
750 g oštrog brašna
voda
žlica soli


Krenula sam prvo s kunićem. Temfano ima dva značenja. U mojoj kući se pire krumpir zvao temfani krumpir, i uvijek sam mislila da to znači zdrobiti, pošto se krumpir zdrobi. No, temfano znači dvije stvari, znači da je jelo dinstano te u nekim dijelovima sjeverozapadne Hrvatske, s vrhnjem. Kad se mesnim jelima na kraju dodaje pritep, vrhnje, žlica brašna i voda, onda se jelo naziva temfanim.
Pošto volim sve s vrhnjem, naravno da mi je temfani kunić na prvu zazvučao savršeno.


Prvo sam narezala kunića na manje komade. Voljela bih proći neki brzi tečaj trančiranja raznih vrsta mesa, čisto da ih ne podrobim i ne mučim se previše. Ide to meni, da se razumijemo, ali mi još fali prakse i bome, oštrih noževa.


Komade kunića sam nasolila i popaprila te komad po komad uvaljala u oštro brašno i pržila na svinjskoj masti.



U međuvremenu sam pripremila povrće. Nasjeckala luk i češnjak te naribala mrkvu. Volim taj dio pripreme, što je nekome meditacija, meni je sjeckanje povrća. Ok, ne baš i luka jer plačem baš jako ali sve drugo, samo mi dajte da sjeckam.



Dok je zadnji komad dobio boju, sklonila sam , na preostalu masnoću sam stavila luk te ga malo prodinstala do zlatne boje, dodala mu sitno sjeckani češnjak i  mrkvu i nastavila dinstati uz podlijevanje temeljcem dok se nije stvorio malo ugušćeni umak.


Na njega sam stavila crvenu papriku i komade zeca, promiješala sam i zalila temeljcem te bijelim vinom.
Pustila sam da se krčka tako cca sat vremena dok sam se bacila na izradu famoznih dödolija.



Nikad mi nisu bili mili naši žganci recimo. Puno je to muke i nikad se nisam odvažila na izradu istih. Evo sad vatrenog krštenja s dödolima, princip je isti. Puno muke.


Prvo sam ogulila kilogram krumpira i narezala ga na kockice. Krumpir se kuha u dobro posoljenoj vodi (voda mora prekriti krumpir u cijelosti), kad je zakipio, smanjila sam vatru pod njim i kuhala ga još pola sata.


Kad je krumpir bio kuhan, odlila sam malo viška vode (moram priznati da sam malo tu zeznula jer mi se čini da bi još decilitar vode dobro došao), i preko krumpira isipala brašno. Napravila sam rupu kuhačom u sredini brašna na krumpiru da voda može ključati kroz tu rupu te sam kuhala još 15 minuta na laganoj vatri i dalje.


Spremna za onaj najteži korak, u krilo sam stavila lonac (uz pomoć Jelene, gošće na ovom ručku, koja je lonac pridržavala), i krenula miješati. I miješala. I onda mi je dojadilo pa sam dala Zvonimiru da miješa. Onda sam mu opet oduzela  lonac i miješala dok je Bruno pridržavao lonac. Trajao je taj proces sigurno pola sata dok nismo svi skupa zaključili da grudica nema i da je taman. Mislim da sam premalo vode ostavila i da su dödoli mogli biti još kremastiji ali i ovako su bili prefini a sad znam za drugi put ako se odvažim na izradu ovog divnog ali stvarno zahtjevnog priloga. Možda ga ubaciti u neki kuhinjski robot pa neka mlati jer ono na ruku je zaista toliko teško da opet skidam kapu ženama koje su ga radile pod normalno.


Ukoliko bi poželjeli dödolije pojesti samostalno, napravili smo i umak od vrhnja i luka. Na svinjskoj masti sam popržila kolutiće luka do zlatnog i zalila kiselim vrhnjem te posolila i popaprila.
Taman s dödolima je bio pri kraju i temfani kunić.



Završila sam ga dodavanjem pritepa, mješavine kiselog vrhnja, žlice brašna i cca decilitra vode.
Dodala sam još malo soli i papra koliko je trebalo i završila jelo sa sjeckanim svježim peršinom. Taman je prokuhalo dok smo mi postavili stol i mogli smo isprobati ovu kombinaciju jela s obje strane Mure.
U skladu s temom, popili smo i žutog muškata iz Podruma Štrigova za još malo daška Međimurja.



Moram priznati da sam ovom kombinacijom Prekmurja i Međimurja bila više nego zadovoljna a nakon uspješnog isprobavanja recepta iz ove Tradicionalne prekmurske kuharice, veselim se isprobati i još neke. Svakako ako budete u Sloveniji i Prekmurju, preporučila bih da uzmete ovu knjigu jer osim odličnih recepata prepuna je krasnih fotografija te na zaista divan način ima cilj koji dijeli s našim blogom, da se neka već zaboravljena jela vrate u kuhinje i nešto mlađih generacija.