Fedrih u maramici

Blagdansko vrijeme miriše na fina pečenja i dok nam je već dosta hrane, uvijek ima mjesta za još malo.
Dok se pitate što pripremiti za novogodišnji ručak, evo prijedloga i od nas, iako je upravo ovo bio naš božićni ručak.

Pošto sam kuhala i pekla za naše malo društvo za Badnjak, bila sam oduševljena idejom da za Božić ne trebam kuhati već smo samo sjeli za stol i pojeli. Ok, fotkalo se malo prije.
Zvonimirov tata je zaslužan za pripremu ovog finog komada mesa a sama priprema je trajala dva dana.

Prvi se dan komad mesa (fedrih, nisam ni ja znala što je točno, no to je komad vratine zapravo), dobro nasoli i našpika češnjakom. Odmah se omota u svinjsku maramicu i tako leži do drugog dana kad ide na pečenje.

Peklo se dugo i na manjoj temeperaturi. Moram priznati da ne znam baš sa pećima na drva pa ne mogu to ni ocijeniti ali da ja to radim u pećnici na struju, stavia bih prvo na 180 stupnjeva pa smanjila na 160 i pekla sat i pol cca i pred kraj opet zapekla na višoj temperaturi. U međuvremenu se meso okrene i podlije s msnoćom u protvanu.

Kad je pečeno? Kad maramica počne šuškati, znate, kao čvarci u jednom od prethodnih postova.

Meso smo ostavili da se ohladi do idućeg dana, taman za božićni ručak.
Rezalo se prekrasno, meso se bez problema odvajalo od kostiju a za stolom se jedva čekalo da se može navaliti na divan komad mesa uz domaće mlince kao prilog.

Hvala vam što ste bili uz nas ove godine, 2015. ćemo uvijek pamtiti kao onu kad se rodio naš mali blog, Forking Croatia, a veselimo se novoj 2016., s novim receptima, izazovima, kuhinjama i prijateljima!

Želimo vam svima obilje sreće, zadovoljstva i prije svega, ljubavi, za vas i vaše najbliže!
Sretnu i uspješnu novu 2016. godinu žele vam

Zvonimir i Kasandra!

Ovo nisu samo medenjaci, ovo su najbolji medenjaci

Kada počinje Božić za mene? Onaj tren kad se kućom počne širiti miris cimeta i meda. Najdraži moji medenjaci su u pećnici, stol je pun brašna, modlica, šećera i da, sve je ljepljivo od meda.
Godinama već tražim savršen recept za medenjake, i ove godine, mislim da sam ga usavršila.
Svake godine također, ranije krenem s pripremom upravo medenjaka, jer, nikad ne znaš kako će ispasti. Nekad su savršeni, a nekad budu mekani tek za Novu godinu.
I svake godine isto strahujem nad njima i tražim neki novi recept naime, google već poznaje moju pretragu "mekani medenjaci".

Ove godine sam opušteno odlučila da ne volim ni jedan recept i da ću napraviti svoj pa kako ispadne.
I ispalo je najbolje!

Recept:
700 grama glatkog brašna
3 jaja
2 velike žlice svinjske masti
2 žličice sode bikarbone
150 grama šećera
6 velikih žlica meda
kora naranče i limuna
začini za medenjake (cimet, muškatni orašćić, klinčić ili jednostavno, već gotovi začini za medenjake)

Sastojci su tu a priprema je poprilično jednostavna. Brašno sam prosijala, dodala ostale sastojke i zamijesila.
Eh, da, svinjska mast. Primjetila sam da mnogi zaziru od korištenja masti u medenjacima a što se mene tiče, neizostavna je. Ona garantira mekane medenjake. Pošto volim mast više od ikakvih ulja, margarina, itd, nemam nikakvih problema korištenja istog u ovom receptu.
Med koji sam koristila je onaj iz čarobnog Medenog vrta u Međimurju, zahvaljujem obitelji Šardi na prefinom poklonu a uskoro će i priča koja se iza Medenog vrta krije.

Umijesila sam tijesto, koje je malo mekše, ostavila ga u hladnjaku na cca pola sata.
Za to vrijeme, pripremila sam plehove u kojima ću medenjake peći. Samo sam ih prekrila papirom za pečenje, a da bih ga bolje zalijepila za pleh, uvijek ga malo navlažim, čisto da mi papir ne bježi.

Nakon pola sata, uzela sam tijesto, pobrašnila podlogu i izvaljala tijesto. Pošto sam izrezivala oblike modlicama koje su manje, i tijesto sam razvaljala tanje.

Kako sam bila u sto stvari taj dan (svašta lijepoga pripremamo), imala sam i pomoćnike, moje vilenjake koji su pomogli raditi keksiće i igrali se s modlicama.

Kako su naši medenjaci bili tanji, u pećnici je potrebno svega nekoliko minuta da se zarumene.
Da ne bi bilo dosadno, odlučila sam napraviti i jedan dio medenjaka sa staklenim šarenim prozorčićima, na neke sam i izbušila rupu da se njima može okititi i bor.

Znači, izrezala sam okrugle veće oblike sa čašom i unutar njih modlicama izrezala boriće, Prije pečenja sam u praznine u obliku borića stavila smrvljene tvrde bombone. Bitno je da budu tvrdi bez punjenja i da ne dodiruju rub medenjaka jer se inače zamute. Tokom pečenja se bomboni rastope i naprave slatko staklo unutar našeg kolačića.

Prvi put u životu sam se bacila i na ukrašavanje keksića. Smutila sam dva bjelanjka, 400 grama šećera u prahu i sok od limuna. Stavila u špricu za ukrašavanje iiiii, fejl.
Preširoka rupa, sve samo curi, katastrofa.

Vratila se na old school metodu. Smjesu u vrećicu za zamrzavanje, izbušila manju rupu i ispočetka. Ajde, malo je bilo bolje no užasno mi je bilo teško kontrolirati poteze. Zato Zvonimir nije imao nikakvih problema, odložio fotić i bacio se na šaranje po medenjacima kao profesionalac i dok sam ja pimplala svojih par kolačića i trudila se da izgledaju savršeno, on je svoje ukrasio u tren oka.

Ako imate neku čarobnu formulu za ukrašavanje kolačića, molim vas, dojavite mi, jer trenutno stvari stoje tako da mogu ispeći što god ali kad dođemo do ukrašavanja, stres na najjače jer mi jednostavno ne ide od ruke tako lako kako bih voljela da ide.

Eto, jedan blagdanski receptić je iza nas, nadam se da ćete ga isprobati, zaista sam oduševljena ovim medenjacima i nećete se razočarati ako se za njega odlučite.

Čvarci, brizle i bijeli bubrezi

Četvrtkovanje u obitelji Ferina sam već spominjala a ovaj je četvrtak bio nezaobilazan kad smo čuli da se spremaju čvarci.
Vrijeme kolinja je krenulo, svim ljubiteljima čvaraka najdraže doba godine. Moram priznati da ih volim, ali draže su mi kobasice i jetrica i krvavice, oni su mi kao čips, čisto malo da probam i to je to. Čvarke, ili kako ih Zvonimir zove, bacon candy, se radilo od 20 kg špeka. Lagano zagrijavanje za veliko kolinje je krenulo.

Sama priprema je trajala i trajala. Muške snage su vrijedno zasukale rukave i bacile se na odvajanje kožice i ostatka mesa kako bi ostali samo lijepi čisti komadići sala.

Nakon što se sve izrezalo na kockice i očistilo, strpalo se u velike lonce koje su i namjenjene toj svrsi, za čvarenje.

Mogu reć da sam probala biti korisna i tu i tamo promiješati čvarke tokom pečenja, jer se mora paziti da ne zagore. No većinu vremena sam provela gledajući što ljudi rade i trudila se da mi nešto ne promakne.
Čvarci se krčkaju, puštaju mast, i peku dok ne počnu šuškati. Šuškanje čvaraka mi je bila nepoznanica dok nisam čula taj zvuk. Znači, pred sam kraj, kad se lijepo zazlate, i kad prođete po njima kuhačom, oni zaista šuškaju.

Pred kraj, ono što je mene iznenadilo, dodali su u sam lonac sa čvarcima kojih deci do dva mlijeka. Kažu mi da je to da bi čvarci imali lijepu boju.
Kad je gotov dio pripreme na peći (a trajalo za za ovu količinu cca 3 sata), čvarci se skinu s vatre i doda se luk izrezan na četvrtine. U svaki lonac su išle dvije manje glavice luka. I oni su tu da zamirišu i oboje mast, da bude tamnija.

Malo pomalo se odvajaju čvarci od masti i stavljaju se u prešu kojom se ručno iz njih iscijedi mast i ostane samo hrpica hrskave sreće. Čvarci. Malo soli i spremni su za konzumiranje.
Nisu li prekrasni?

Od 20 kilograma špeka nastalo je 4,25 kg čvaraka, 20 litara masti te je ostalo još i 5 kg mesa koje se bacilo na roštilj dok su se čekali čvarci.
A što se još roštiljalo također moram podijeliti s vama.

Brizle i bijeli bubrezi. Za brizle sam prvi put čula također u kući Ferina. I to je ovako išlo: -"Dođi obavezno u četvrtak, imamo brizle."
-"Bum došla, ali kaj su vam to, brizle?"

E pa za one koji kao ni ja pojma nemaju/nisu imali kaj su brizle, to su teleće žlijezde. Zvuči grozno, zar ne? Ali vjerujte mi, prefino je. Prvi put sam ih jela, znate, bih- ne bih, i onda sam ih zavoljela. Sa roštilja, pohane, svejedno, jedno od najfinijih meseka koje sam u usta stavila.
Ovaj četvrtak su se one pekle na roštilju i pečene se samo posolilo i popaprilo. Jednostavnije a finije ne može.

Da ne bi sve bilo tako jednostavno, našli su se tu i bijeli bubrezi. I opet, rekoše mi, danas imamo brizle i bijele bubrege. Ok, brizle znam ali kakvi su to bubrezi? Znate kak već priča ide, podsmijeh sim, podsmijeh tam i da, bijeli bubrezi su još poznatiji kao bikova muda. Doslovce.

Naši bijeli bubrezi su već stigli spremni, za to se pobrinuo gospon Posavec koji ih je već očistio (žalim za prilikom da to vidim, ne žalim za mirisom tokom čišćenja) i odreske debele cca centimetar namočio u litri mlijeka. Mlijeko je tu da izvuče neugodan miris. Je li uspjelo? Nakon što se i bijele bubrege bacilo na roštilj, mogu reći da je.

Bilo je fino. Pošto je ovo bio prvi put da sam ovaj komad mesa probala, moram priznati da sam se malo plašila no prošlo je bezbolno. Bijele bubrege sa roštilja se također naknadno posolilo i popaprilo i bili su spremni za jelo.

Ono što bih voljela jednom probati i sama napraviti je gulaš od istog komada mesa. Čisto jer sam istražujući o tome, naletjela na hvalospjeve takvom gulašu. Bacam bubu u uho četvrtkovcima usput.