Kako se sprema sarma u kući Ferina

Proslavili smo dolazak nove 2018., vjerujem da su mnogi koju čašu više liječili narodnim lijekom iliti sarmom.
Znam da svatko od vas ima već mamin ili bakin recept za sarmu, imam ga i ja, no sad ću vam pričati o onom po kojem se priprema sarma u obitelji Ferina.

Zelje, meso, riža, jaja, luk i malo začina. Ništa posebno, rekla bih. No ipak je ova sarma jako posebna.
Prvo, zelje je domaće. Zvonimirov tata ga svake godine kiseli doma i onda ono u podrumu čeka kolinje kad se jede prvi put. I nakon toga, sarma za Novu godinu od tog finog zelja.

Drugo, meso je od kolinja. Ne bilo koje meso već ono koje je stajalo u pacu za kobasice. Već začinjeno napacano meso kojem se dodaje samo dio mljevene govedine.
Znate kako inače pazimo na začine i koliko i kako da ne bude preslano ili neslano? E ovdje ne pazimo nikako. Ne dodajemo soli uopće jer je meso već začinjeno, ono što jesmo dodali je samo malo slatke mljevene crvene paprike i malo papra.

Ove je godine zelje ispalo nešto kiselije nego inače pa smo ga prije rezanja i motanja ipak isprali u vodi jer nisu svi ljubitelji kiselog kao ja, da se mene pita, usne bi nam bile bijele od kiseline nakon jedenja.

No ajmo ispočetka. Tata je već pripremio sve da nas dočeka za pripremu ove sarme. Meso je bilo samljeveno, u velikom loncu je već bilo poredano suho meso po dnu, što kobasica, što špeka, što samo kožica od špeka, za šmek, rekli bi.

Radili smo sarme od otprilike dvije, dvije i pol kile mljevenog mesa. Ubacila sam dva jaja, dvije glavice sitno sjeckanog luka, još malo papra i crvene paprike i rižu. Količinu riže uvijek određujem nekako odokativno. Imali smo puno mesa pa mi nema smisla pretjerivati s rižom, svejedno, dodali smo dvije šalice oprane riže u meso.

I miješala sam. Puno sam miješala. Srećom me to zabavlja, sjećam se kad sam bila klinka da sam takve poslove gdje treba gurati ruke u mase mesa ili masti sa zadovoljstvom preuzimala. Ne znam gdje tu pronalazim zadovoljstvo, možda u prljavim rukama bez prijekornog maminog "opet si prljava" pogleda.

Vratimo se na sarmice. Nakon što je meso bilo dobro pomiješano međusobno i sa začinima, krenulo je filanje zelja. Prije toga sam posipala rezano kiselo zelje na posteljicu od suhog mesa.

Na tu novu posteljicu sam redom slagala sarmice. Toliko sam tih smotuljaka sreće već napravila u životu da mi, moram priznati, već ide poprilično brzo i lako.

Nisam ih brojala ali dvije glavice zelja su bile zamotane u rekordnom roku. Volim kad su sarme male ali moram priznat da bih radije nekad da imam ogromne listove u koje stavim dvije šake mesa i zamotam. Brže ide tako, ali slađe su ove manje definitivno. Ovaj put su listovi bili manji a broj sarmica veći.

Sarmu po sarmu, došli smo do kraja mesa. Dosta se toga nafrkalo, ne moramo brinut što ćemo jest do Tri Kralja sigurno. 

Ostatak zelja sam narezala i s tim zasipala sarmu. Zalili smo sarme vodom i još je Zvonimirov tata posipao crvene paprike na to i ostavili smo da se krčka dok sarmice nisu bile kuhane. Prošlo je do toga dva sata. 

Ne znam kako vi, ali ja ne mogu zamisliti sarmu bez pire krumpira. Tako sam, dok se lonac krčkao na štednjaku, skuhala par krumpira i napravila pire da ne sagriješimo slučajno i pojedemo prve sarme bez njega. 

Kad su sarme bile kuhane, napravila sam malo lagane zaprške, čisto da se malo zagusti juhica. To znate sve standardno, na masti sam popržila malo brašna, dodala još malo crvene paprike i sve u lonac. Lagano i pažljivo sam promiješala i to je bilo to. 

Zbog već začinjenog mesa, nije bilo nikakve potrebe za još začina, ovako je bilo savršeno. 

Eto, vjerujem da ste svoje sarme već pojeli ili ih još jedete ali morali smo s vama podijeliti i naš način pripreme ovog nezaobilaznog novogodišnjeg jela.