Jastučići od sira

Shvatila sam do sad nebrojeno puta pekla ove fine kolačiće a nisam s vama podijelila recept. Naime, još davno sam tražila slavonski recept sa svježim sirom i u toj potrazi kontaktirala prijatelje Slavonce. Našlo se tu poprilično malo recepata, nisu nam baš Slavonci od sira, prije bi pojeli dobar komad kulena. No ovaj recept me osvojio i često pečem ove kolače i doma. Naime, osobno nisam baš od tijesta (za pojesti, navodno mi dobro ide priprema), i rijetko se desi neka takva ljubav. Ovo je bila ljubav na prvi griz.

Recept:
350 grama brašna
1 prašak za pecivo
250 grama svježeg sira
1 vanilin šećer
velika žlica kristal šećera
malo soli
250 grama maslaca

pekmez
šećer u prahu

Uvijek volim prosijati brašno prije tako je bilo i ovaj put. Prosijano brašno sam pomiješala sam praškom za pecivo i dodala mu 250 grama svježeg sira. 

Dodala sam i umiješala i ostale sastojke, malo soli, omekšali maslac (znam da je skup k'o suho zlato ali isplati se), velika žlica šećera i jedan paketić vanilin šećera. 

Umijesila sam tijesto i razvaljala ga na list debljine pola centimetra. Preklopila sam ga par puta i opet razvaljala. 

Preklopljeno tijesto sam stavila sa strane da odmori. Nakon otprilike pola sata, tijesto sam razvaljala na debljinu od pola centimetra i rezala pravokutnike. 

Ok, ono u čemu ja nisam dobra su rezanja, ukrašavanja i takve sitne stvari. Kad režem kolač, svaki je svoje veličine, bit će najfiniji na svijetu ali još se nisam uvježbala da svi budu isti. Tako mi je i s ovim kolačima, pomagala sam si tako da sam ih izrezala i onda preklopila da odmah vidim koliko ima mjesta za pekmez i jesu li bar približno iste veličine. No nije to ni bitno, zar ne? Bitno da je fino i da su oni za stolom sretni. 

Pekmez sam stavila na jednu stranu izrezanog tijesta, preklopila i vilicom poštipala rubove da se teže otvaraju i da pekmez baš sav ne iscuri van. 

Posložila sam jastučiće u protvan i stavila da se peku na 180°C 20 minuta dok nisu dobili lijepu zlatnu boju. 

Još tople jastučiće sam posipala šećerom u prahu. Svaki put do sad, a pekla sam ih mnogo puta, još tople smo brzo jeli jer su baš tako najbolji unatoč strahu da ćemo se opeći vrelim pekmezom. Pripazite na to svakako dok uživate u ovim slatkim zamotuljcima.

Hvala Martini i Mihi za ovo savršeno otkriće iz slavonske kuharice.

Krafne

Nikad do sad se nisam odvažila peći krafne. Uvijek mi se taj jednostavni desert činio kao potencijalna katastrofa. Sigurno mi neće ispasti dobro, bolje da to netko drugi ili da ih kupim. Iako se u životu nisam nikad ni zaželjela jesi baš krafne. Previše me podsjećaju na školu i krafne s čokoladom koje smo tamanili iz obližnje pekare.

No, došlo je vrijeme da i ja napravim svoje prve krafne. Pročitala sam masu recepata, popisala savjete i ajmo. Ako ne ispadnu dobro, nema veze. Napravit ćemo nove. Na kraju sam ipak bila zadovoljna, za prve krafne u životu, bile su savršene.

Recept:

600 grama glatkog brašna
2 jaja
1 žumanjak
sol
7 grama suhog kvasca
3 žlice šećera
1 vanilin šećer
3 dcl mlijeka
2 žlice ulja
1 žlica rastopljene svinjske masti (ili maslaca)
limunova korica
3 žlice ruma

Prvo da objasnim pokušaj korištenja suhog kvasca. Nikad ga nisam koristila. U životu. I onda sam sad naletjela na recept u kojem piše da ga se isto treba dići s mlijekom i malo šećera. I napravila sam to ali mislim da sam to radila potpuno bespotrebno pa možete preskočiti taj korak ako pratite ovaj recept.

U prosijano brašno sam dodala jaja i žumanjak. Dodala sam kvasac koji sam bespotrebno išla dići u mlijeku.

Svi ostali sastojci su išli redom u zdjelu. Sol, šećer, ulje, mast, 3 žlice ruma i naribana korica jednog limuna.

Zamijesila sam mekano tijesto. I mijesila i mijesila. Lupala. Boljela me ruka i poželjela sam si za rođendan KitchenAid ili nekog sličnog čarobnjaka koji bi zamijenio ovu muku iako pokušavam proći iste muke koje su prolazile naše bake bez čarobnih pomagala. No ako imate neku preporuku za neki čarobni uređaj te vrste koji ne košta ruku i nogu, slobodno preporučite.

Ajmo dalje, nakon desetak minuta ručnog lupanja i nalupavanja, ostavila sam tijesto da se diže kojih sat vremena na toplom.

Dignuto tijesto sam prebacila na pobrašnjenu pologu, i razvukla ga odmah na debljinu centimetra i pol.

Krafne sam rezala čašom. Čašom od senfa točno, znate te, svi ih imamo doma.

Ostatak tijesta sam izrezala na komade koje sam također ispekla poslije krafni i Zvonimir im je dao super naziv "mišeki" jer je njemu baka pekla takvo tijesto, malo mekanije, koje je sa žlicom vadila van i ostao je uvijek visiti jedan duži dio kao rep od mišeka. Eto tako sad imamo i nove mišeke, s više repova ali dobro.

Krafne sam ostavila da se dižu pod krpom 15 minuta s jedne strane i onda sam ih okrenula i ostavila da se dižu i s druge strane još 15 minuta.
Za to sam vrijeme ugrijala masnoću. Stavila sam pola svinjske masti i pola ulja. Masnoća mora biti dovoljno duboka da krafne ne dodiruju dno.

Kad je masnoća bila ugrijana na temperaturu za prženje, a krafne dignute, uzimala sam krafne i stavljala ih peći na gornju dignutu stranu. Negdje sam pročitala da se peku poklopljene dok se ne ispeku na donjoj strani, okrenu se i dalje se peku otklopljene do kraja. Tako da sam uzela proziran poklopac da mogu vidjeti bar malo kako napreduje donja strana, dok sam vidjela da je pečena, maknula sam poklopac, okrenula i pustila da se peče bez njega.

Ne znam je li to pomoglo da krafne imaju onaj poželjan bijeli prsten, no upalilo je. Naravno, nekoliko komada se uporno okretalo i ostalo bez pola crte, no neću plakat nad tim jer je većina ispala savršeno, onako kako sam si zamišljala da hoće.

Vadila sam pečene krafne na papirnate ručnike i pola ih punila pekmezom koji sam stavila u špricu. Hvala mojoj dragoj Vanji koja mi je tu špricu poklonila, poslužila je.

Punjene i one nepunjene krafne sam posipala šećerom u prahu i, moram priznati, bila zadovoljna viđenim.

Za prve krafne, bile su prekrasne a i fine, čak i drugi dan. Vjerujem da će mi ovo biti recept za sve buduće krafne, vjerojatno ću ih već ovaj vikend opet peći samo na drugoj lokaciji, ipak je vrijeme poklada i eto, imamo i mi svoj recept za najdražu slasticu tog veselog perioda.

Placke

Jeste li ikada čuli za placke? Radi se o još jednom jelu kojeg pamtim iz djetinjstva no nisam zapamtila puno više od naziva i okusa.

Ovaj recept želim napraviti od prvog dana ovog bloga jer od djetinjstva nisam čula za njega niti ga jela. Toliko je davno sjećanje da nisam pamtila kako se režu ni kako se poslužuju.
Zvala sam mamu koja mi je rekla kako je to baka radila, u isto sam vrijeme kontaktirala i prijateljicu koja je pitala tetu i bio je to isti recept iz sela u kojem sam živjela kao dijete.
Radila sam malu količinu čisto da probamo,  nisam znala hoće li se ovo jelo svidjeti baš svima.

Recept:

0,5 kg krumpira
150 grama oštrog brašna
malo soli

otopljena svinjska mast
kristal šećer

Ovo je zasigurno jedan od jednostavnijih recepata no jedan mi je od dražih upravo zbog tog okusa djetinjstva koji se tako rijetko vrati.
Kad sam bila tako mala, nije uvijek bilo čokolade kad si se zaželio slatkog. Tu je bio kruh i pekmez, mast na kruhu posipana šećerom (taj okus djetinjstva mi puno ne fali, moram priznati) i placke kao brzinsko rješenje za dječju želju za slatkim.

Kao što je baka to radila, krumpir sam skuhala kao za pire, oguljen u blago posoljenoj vodi. I pire je noviji izraz, kod nas se dugo zvao tenfani/ temfani krumpir. No kako god se zvao, krumpir sam zgnječila drobilicom za krumpir, posolila i dodavala mu malo pomalo brašno dok nisam dobila kompaktno ali mekano tijesto koje sam mogla razvaljati.

To je najjednostavnije krumpirovo tijesto poput onog za njoke ili knedle, samo u malo drugačijem obliku.
Razvaljano tijesto sam prerezala na četiri veća kvadrata koje sam onda podijelila na osam trokutića.

Toga se recimo nisam sjećala, kako se točno placke režu. Joker "zovi mamu" iskorišten.

Ključan dio za pripremu placki je starinski šporet na drva na čijoj ploči se one peku. Možda bi sličan okus imalo na tavi, treba probati, no okus placki sa šporeta na drva je onaj koji poznajem.

Čim su dodirnule vruću tablu, već sam bila opet dijete i znala da sam sve dobro napravila. To je bio taj miris!

Malo je teško bilo kontrolirati brzinu pečenja, kaže mama da sam ih ipak malo prepekla, baka nije tako jako pekla, a ja nekako pamtim baš taj okus i izgled tijesta sa tamnim točkama. Najbolji dio mi je bio kad sam okrenula placku i ona je svojim još nepečenim dijelom dodirnula vruću tablu i napuhnula se da bi već koji tren kasnije bila savršeno pečena i opet ravna.

Gotove placke redamo u tepsiju, i zalijevamo sa otopljenom svinjskom masti. Znam da ne zvuči privlačno onima koji je ne konzumiraju ali zaista je savršeno. Kao alternativu mogu u toj ulozi zamisliti otopljeni maslac.

Masne vruće placke sam posipala kristal šećerom i bile su spremne za degustaciju.

Zvonimirovi roditelji su bili toliko zadovoljni da je tata rekao da će ih spremati za tradicionalno četvrtkovanje a Zvonimir je slatku varijantu zamijenio onom ipak malo mesnatijom i prekrio placke domaćim crvenim kobasicama. Svatko ima svoje viđenje slatkog za prigrist, šta da vam kažem osim da su placke funkcionirale i u slanoj varijanti.

A znate što smo pili uz ovo slatko vraćanje u djetinjstvo? Divku! Od djetinjstva nisam vidjela paket Divke u kući i kad smo pričali o ovom receptu, zamislila sam si vruće placke i šalicu Divke. Rečeno učinjeno.