Martinje u Sloveniji? Može!

Ovaj se vikend tradicionalno slavi Martinje, proslava Svetog Martina, veliki dan za sve ljubitelje "dobre kapljice" koji prate običaji krštenja mošta.

Legenda kaže da je Martin bio rimski legionar iz 4. stoljeća koji je volio vino i vinogradarstvo te je, nakon što je postao biskupom, uveo ceremoniju krštenja mošta da bi vino i propagirao.

No Martin je navodno imao dvojbe vezane uz postavljanje na mjesto biskupa te se, kada su ga za biskupa htjeli postaviti, sakrio među guske koje su ga svojim glasanjem odale i on je na kraju ipak postao biskupom a zbog te priče, mi dan danas tradicionalno za Martinje jedemo gusku.

A što se jede i kako se slavi u Sloveniji, imali smo prilike saznati na predivnom putovanju Krasom. Kras je pokrajina u Sloveniji u koju sam se, moram priznati, baš jako zaljubila.

Neću spominjati samo hranu i divna vina, već me cijeli taj pitomi kraj podsjetio i na meni najdraži dio Hrvatske, unutrašnjost Istre. Pitoreskna sela bogate turističke ponude za ovaj vinski praznik nude raznolik sadržaj u sklopu organizirane manifestacije Martinovanje na Krasu. 

Turistički su djelatnici to zamislili kao savršenu priliku da vinarije otvore svoja vrata posjetiteljima koji će organizirano autobusima biti prevoženi od kleti do kleti te uživati u mladom vinu i delicijama kraškog kraja. 

Naše je putovanje počelo u Muzeju filmskih glumaca Slovenije u Divači. Neočekivano? Definitivno. Divača je malo mjesto koje se diči Divaškom jamom, prirodnim kompleksom koji je oblikovala rijeka Reka (ili na slovenskom reka Reka) te ju je otkrio Gregor Žiberna koji je u unutrašnjost jame čak doveo i Sigmunda Freuda. 

No vratimo se mi na muzej koji svakako vrijedi posjetiti i upoznati se s porijeklom slavne slovenske glumice 20ih i 30ih godina prošlog stoljeća, Ite Rine, koja je rođena upravo u ovom mjestu. Osim nje, jedan od najpoznatijih filmova slovenske kinematografije, Kekec zauzima velik dio postava muzeja. 

Nakon Divače smo nastavili pratiti rijeku Reku i obišli područje Škocjanskih jama iznad zemlje i to električnim biciklima! Meni nespretnoj koja sam već pomalo zaboravila kad sam zadnji put vozila bicikl, električni motor je dosta olakšao život i ni oznojila se nisam dok smo uz divne vodiče rent-a-bike tvrtke SloActive obilazili lokacije ponad jama. 

Nadasve dobrodošlu okrjepu smo potražili u seoskoj kmetiji Linč u Rodiku koja nas je oduševila kraškim pršutom, lardom od mangulice te zdjelom tople jote!

Okrijepljeni i spremni za nastavak istraživanja, oduševili smo se idućom lokacijom. Na farmi konja Lipica, pobliže smo se upoznali s porijeklom glasovite pasmine konja lipicanca. Nakon što smo svi odradili bar koji selfie s konjima, poveli su nas na kratku vožnju kočijom. Barem smo tako mislili. Na kraju je ta vožnja trajala sat vremena, a naši su koji prvi put zbog nas ušli i u sam grad Sežanu. 

Divno iskustvo koje bih uvijek ponovila. 

U Sežani smo s kočije ušli u drugi čaroban svijet i to onaj biljaka u botaničkom vrtu. Oduševila sam se entuzijazmom šačice ljudi koja o botaničkom brine te su sredstvima EU i svojim trudom uspjeli urediti i Centar koji smo među prvima mogli posjetiti i naučiti više o kraškoj vegetaciji kroz interaktivne instalacije. 

Bilo je vrijeme za još jednu okrjepu, no ne prije nego smo obišli cijelu vinariju Vinakras koji također sudjeluju na Martinovanju na Krasu. Ova se vinarija diči svojim teranom i terantonom, no mene su osvojili Vitovskom prestige, bijelim vinom koji se pravi od sorte vitovska grganja s kojom sam se u ovoj prilici tek upoznala te sam brže bolje pohitala kupiti koju bocu da ponesem u Zagreb. 

Pojeli smo i pokoju šniticu kraškog pršuta te produžili do Hiše posebne sorte u Kodretima gdje su nas bogovski nahranili. Svoju ponudu temelje na tradicionalnim namirnicama te začinskim biljem s područja Krasa, a oduševili su nas i svojim interijerom te sam osobno bila dosta sretna što sam na listi piva vidjela i meni najdraže slovensko craft pivo Pelicon. 

Nakon večere smo se uputili u smještaj koji smo imali u kmetiji Toncevi, ljubazni domaćini su nas dočekali rakijicama koje su savršeno sjele pred spavanje. 

Od doručka smo dobili i više no što smo očekivali, domaće proizvode i domaća jaja pripremljena po želji. Pošto sam ranoranioc, kavu sam popila taman u svitanje na terasi kmetije te sam prošetala kroz malo Pedrovo koje broji 17 stanovnika. Opet me podsjetilo na Istru, a osvojilo pogledom. Obećala sam se vratiti u proljeće na više dana sa psom koji je dobrodošao u ovaj smještaj. 

Iz smještaja smo potegnuli do Spomenika braniteljima slovenske zemlje u Cerju s kojeg je pucao prekrasan pogled do Italije. Kroz svih sedam etaža spomenika koji pričaju priču o slovenskoj povijesti nas je provelo stručno vodstvo te smo bili nagrađeni divnim pogledom koji simbolizira pogled u budućnost. 

Šuma koja je okruživala sam spomenik je nedavno nastradala u velikom požaru te je organizirana akcija pošumljavanja u kojoj smo i mi sudjelovali. 

Nakon sedam katova i pošumljavanja je trebalo nešto i pojesti te smo ručali kranjsku kobasicu i siti se zaputili do Štanjela. 

Štanjel nas je oduševio svojom povijesnom jezgrom te nam je savršeno legla romantična šetnja ulicama u kojoj su nas čekale degustacije vina i pršuta. 

Opet sam se zaljubila u jedno vino koje sam morala ponijeti doma, a radilo se ovaj put o vinu Rebula prestige vinarije Fabjan. 

 
Štanjel također ima svoj program za proslavu Martinja, Praznik vina u Štanjelu koji će osim vina ponuditi i otvorene galerije i izložbe, a možete, kao i mi, prošetati po Ferrarijevom vrtu. Ne, nije to park pun napuštenih automobila već predivno mjesto s kojeg puca pogled zbog kojeg poželite zadržati se.

Mi smo se nakon kratkog odmaranja očiju zaputili na našu zadnju destinaciju, vinariju Orel. Osim njihovog nagrađenog terana, kušali smo i mlado vino, a svjedočili smo predanosti i ljubavi s kojom vlasnici to vino rade. Moram priznati da sam krajičkom oka uhvatila moment u kojem je vlasnica oduševljena okusom vina u čaši, s toliko ljubavi, sreće i ponosa pogledala svog supruga da sam malo i zasuzila. To je nešto čemu svi težimo, da volimo ono što radimo i da tu sreću dijelimo. 

Osjetili smo to i ponijeli doma s bocom terana ove vinarije.

Hvala Sloveniji, opet je bila divna i veselim se upoznavati je i dalje, a vi ako još nemate planove za Martinje, vuče vas na put, Slovenija i Kras su savršeni za vikend uživanja i istraživanja. 

Kako sam zavoljela bučnicu

Priznajem, bučnica nikada nije bila jedno od mojih omiljenih jela. Na sve što ima veze s bučom (osim koštica koje obožavam grickati), moralo me se nagovarati. No, volimo izazove tako je i ovo bio jedan od njih.
Možda ako je sama spremim ću je zavoljeti. I bi tako.

Kako zavoljeti bučnicu nije bio jedini izazov, tu je i onaj razvlačenja tijesta.
Ok, moram priznati da sam se sad već uigrala no svejedno svaki put kad se upustim u tu avanturu, pomalo strahujem.
Uvijek je to bilo nešto što baka radi savršeno. Nikad neću to moći sama. To je teško. I svaki put iznova pobjeđujem taj strah.

Javio mi je Zvonimir da je pribavio buču s OPG-a Šinko. Čak je i snimio polje buča koje čekaju da njihove koštice prerade u ulje, a one ostaju. Zašto ih ne bismo iskoristili?
Pohitala sam na najdraži Trešnjevački plac, kupila domaći svježi sir i vrhnje. Gospođa koja mi ih je prodala, kad sam joj rekla da mi trebaju za bučnicu,  pitala me sa smiješkom: "A gdje ste kupili kore?"
Ponosno sam rekla da sama razvlačim tijesto te smo se složile da nema do domaćeg tijesta, tu je sav onaj okus koji nas takvim jelima i vuče.

Recept

Tijesto:

600 grama glatkog brašna
sol
mlaka voda
ocat
dvije žlice ulja i još malo ulja za premazivanje

Nadjev:

600 grama naribane buče
200 grama svježeg sira
2 dcl domaćeg vrhnja
2 jaja
sol

Najvažnije u cijeloj ovoj priči je tijesto. Nakon što smo savladali strah od neuspjeha i odvažili se razvući tijesto u svojoj kuhinji, potreban nam je samo pravi recept.
Ako sam ikada i posumnjala u ovaj, neki dan mi je jedna divna djevojka koju sam šminkala rekla da razvlači tijesto po mom receptu i da joj je savršeno.
Pa ćemo još jednom utvrditi gradivo.

Kad radim ovo tijesto, prvo prosijem 600 grama brašna i od toga 100 grama stavim sa strane (to će biti za dodavanje ako bude premekano tijesto i za pobrašniti ako zatreba).
U brašno dodam dva prstohvata soli, dvije žlice ulja i, najjednostavnije rečeno, čep običnog alkoholnog octa.

Dodajem mlaku vodu malo po malo i mijesim dosta dugo dok ne dobijem željenu konzistenciju tijesta. Najbolji opis istog sam negdje pročitala i upamtila zauvijek. Tijesto mora biti na dodir kao ušna resica. Tako da ne prođe izrada tijesta da ja ne stojim i ne diram i uho i tijesto u isto vrijeme.

Osim što se treba dugo i moćno izmijesiti, kažu oni pametniji i iskusniji da je dobro koji put tim tijestom udariti u stol. Pa to iskorištavam kao mali osobni ispušni ventil i mijesim pa udaram, mijesim pa udaram dok ne osjetim pod rukom savršeno tijesto koje je točno poput ušne resice.

Nakon što sam sav stres izmijesila, tijesto poklopim na stolu poklopljeno posudom u kojoj sam ga mijesila.
Ostavim ga tako da odmara otprilike sat vremena.

Za to vrijeme smo Zvonimir i ja naribali buču. Ok, prije toga sam je izdubila. E to je zabavno. Kad sam bila mala sam to često radila i onda sam si zamišljala da sam kirurg i da operiram i da vadim bučinu utrobu. Ništa od moje karijere u kirurgiji, ali evo, bučnica mi ide. Uvijek zaboravim koliko je kora tvrda i koliko se teško zapravo guli. No, uspjeli smo, ogulili i naribali na onu pravu staru mandolinu na kojoj su se naribale kile i kile repe za kiseljenje.

Buču sam nasolila i ostavila da pusti vodu pola sata dok sam se ja pozabavila sa sirom.
Sir i vrhnje sam pomiješala s dva jajeta i posolila. Imajte na umu da je buča već nasoljena pa lagano s tim.

Ocijedila sam buču od viška vode i pomiješala sa sirom i vrhnjem. Nadjev je bio spreman i mogao je čekati onaj svečani trenutak, biti ili ne biti, razvlačenje tijesta.
Na stol stavimo stolnjak da bi si pomogli prilikom motanja savijače, a i da imamo smjernicu koliko nam je tijesto tanko, moramo kroz njega vidjeti stolnjak!

Na pobrašnjenoj podlozi tijesto koje je odmorilo sam razvaljala na veličinu pizze. Malo veće pizze. Bogato sam ga nauljila i pustila desetak minuta da upije.

I mogla sam krenuti s razvlačenjem. Krenuti od sredine, razvlačiti prema van. Što gornjim dijelom dlanova, zglobovima, što prstima i dlanovima.
I malo po malo, u krug oko stola, razvlačim tijesto dok ne vidim jasno ispod njega stolnjak.

I to je sve. Uvijek odrežem deblje rubove ako ih nisam baš savršeno uspjela izvući.

Nadjev rasporedim na rubove tijesta na širem dijelu ili ga nekad rasporedim po cijeloj savijači, još nisam sigurna koja je bolja metoda, no ono što znam je da moram naučiti kako da s nadjevom ne pretjeram da savijača ne pukne.

U svakom slučaju, nakon što sam stavila nadjev, zarolala sam savijaču uz pomoć stolnjaka do sredine. I tako s jedne i s druge strane. Odvojila sam dvije savijače koje su bile malo veće pa sam ih prerezala na pola i utrpala u već namašćeni protvan.

Bučnicu sam pekla prvo na 190°C 15 minuta, zatim sam je premazala mješavinom ulja i vode te pustila da se peče još 20 minuta na 180 °C.

Naravno da svaka pećnica ima svoj tempo tako da nikad ne pečem zapravo ništa po minutaži već "na oko" do lijepe zlatne boje. Tako sam dočekala i ovu bučnicu do željene boje.

Kušači su bili zadovoljni, ja još zadovoljnija i čak sam bučnici dala priliku i mogu vam reći, bila mi je puno ukusnija od sjećanja koje je na mene ostavila u nekim bezbrižnijim danima.