petak, 18. listopada 2019.

Kako sam zavoljela bučnicu


Priznajem, bučnica nikada nije bila jedno od mojih omiljenih jela. Na sve što ima veze s bučom (osim koštica koje obožavam grickati), moralo me se nagovarati. No, volimo izazove tako je i ovo bio jedan od njih.
Možda ako je sama spremim ću je zavoljeti. I bi tako.


Kako zavoljeti bučnicu nije bio jedini izazov, tu je i onaj razvlačenja tijesta.
Ok, moram priznati da sam se sad već uigrala no svejedno svaki put kad se upustim u tu avanturu, pomalo strahujem.
Uvijek je to bilo nešto što baka radi savršeno. Nikad neću to moći sama. To je teško. I svaki put iznova pobjeđujem taj strah.


Javio mi je Zvonimir da je pribavio buču s OPG-a Šinko. Čak je i snimio polje buča koje čekaju da njihove koštice prerade u ulje, a one ostaju. Zašto ih ne bismo iskoristili?
Pohitala sam na najdraži Trešnjevački plac, kupila domaći svježi sir i vrhnje. Gospođa koja mi ih je prodala, kad sam joj rekla da mi trebaju za bučnicu,  pitala me sa smiješkom: "A gdje ste kupili kore?"
Ponosno sam rekla da sama razvlačim tijesto te smo se složile da nema do domaćeg tijesta, tu je sav onaj okus koji nas takvim jelima i vuče.


Recept

Tijesto:

600 grama glatkog brašna
sol
mlaka voda
ocat
dvije žlice ulja i još malo ulja za premazivanje

Nadjev:

600 grama naribane buče
200 grama svježeg sira
2 dcl domaćeg vrhnja
2 jaja
sol


Najvažnije u cijeloj ovoj priči je tijesto. Nakon što smo savladali strah od neuspjeha i odvažili se razvući tijesto u svojoj kuhinji, potreban nam je samo pravi recept.
Ako sam ikada i posumnjala u ovaj, neki dan mi je jedna divna djevojka koju sam šminkala rekla da razvlači tijesto po mom receptu i da joj je savršeno.
Pa ćemo još jednom utvrditi gradivo.


Kad radim ovo tijesto, prvo prosijem 600 grama brašna i od toga 100 grama stavim sa strane (to će biti za dodavanje ako bude premekano tijesto i za pobrašniti ako zatreba).
U brašno dodam dva prstohvata soli, dvije žlice ulja i, najjednostavnije rečeno, čep običnog alkoholnog octa.


Dodajem mlaku vodu malo po malo i mijesim dosta dugo dok ne dobijem željenu konzistenciju tijesta. Najbolji opis istog sam negdje pročitala i upamtila zauvijek. Tijesto mora biti na dodir kao ušna resica. Tako da ne prođe izrada tijesta da ja ne stojim i ne diram i uho i tijesto u isto vrijeme.


Osim što se treba dugo i moćno izmijesiti, kažu oni pametniji i iskusniji da je dobro koji put tim tijestom udariti u stol. Pa to iskorištavam kao mali osobni ispušni ventil i mijesim pa udaram, mijesim pa udaram dok ne osjetim pod rukom savršeno tijesto koje je točno poput ušne resice.


Nakon što sam sav stres izmijesila, tijesto poklopim na stolu poklopljeno posudom u kojoj sam ga mijesila.
Ostavim ga tako da odmara otprilike sat vremena.


Za to vrijeme smo Zvonimir i ja naribali buču. Ok, prije toga sam je izdubila. E to je zabavno. Kad sam bila mala sam to često radila i onda sam si zamišljala da sam kirurg i da operiram i da vadim bučinu utrobu. Ništa od moje karijere u kirurgiji, ali evo, bučnica mi ide. Uvijek zaboravim koliko je kora tvrda i koliko se teško zapravo guli. No, uspjeli smo, ogulili i naribali na onu pravu staru mandolinu na kojoj su se naribale kile i kile repe za kiseljenje.


Buču sam nasolila i ostavila da pusti vodu pola sata dok sam se ja pozabavila sa sirom.
Sir i vrhnje sam pomiješala s dva jajeta i posolila. Imajte na umu da je buča već nasoljena pa lagano s tim.


Ocijedila sam buču od viška vode i pomiješala sa sirom i vrhnjem. Nadjev je bio spreman i mogao je čekati onaj svečani trenutak, biti ili ne biti, razvlačenje tijesta.
Na stol stavimo stolnjak da bi si pomogli prilikom motanja savijače, a i da imamo smjernicu koliko nam je tijesto tanko, moramo kroz njega vidjeti stolnjak!


Na pobrašnjenoj podlozi tijesto koje je odmorilo sam razvaljala na veličinu pizze. Malo veće pizze. Bogato sam ga nauljila i pustila desetak minuta da upije.


I mogla sam krenuti s razvlačenjem. Krenuti od sredine, razvlačiti prema van. Što gornjim dijelom dlanova, zglobovima, što prstima i dlanovima.
I malo po malo, u krug oko stola, razvlačim tijesto dok ne vidim jasno ispod njega stolnjak.


I to je sve. Uvijek odrežem deblje rubove ako ih nisam baš savršeno uspjela izvući.


Nadjev rasporedim na rubove tijesta na širem dijelu ili ga nekad rasporedim po cijeloj savijači, još nisam sigurna koja je bolja metoda, no ono što znam je da moram naučiti kako da s nadjevom ne pretjeram da savijača ne pukne.



U svakom slučaju, nakon što sam stavila nadjev, zarolala sam savijaču uz pomoć stolnjaka do sredine. I tako s jedne i s druge strane. Odvojila sam dvije savijače koje su bile malo veće pa sam ih prerezala na pola i utrpala u već namašćeni protvan.


Bučnicu sam pekla prvo na 190°C 15 minuta, zatim sam je premazala mješavinom ulja i vode te pustila da se peče još 20 minuta na 180 °C.


Naravno da svaka pećnica ima svoj tempo tako da nikad ne pečem zapravo ništa po minutaži već "na oko" do lijepe zlatne boje. Tako sam dočekala i ovu bučnicu do željene boje.


Kušači su bili zadovoljni, ja još zadovoljnija i čak sam bučnici dala priliku i mogu vam reći, bila mi je puno ukusnija od sjećanja koje je na mene ostavila u nekim bezbrižnijim danima.



utorak, 24. rujna 2019.

Kunić na roštilju



Moj odnos s kunićem na tanjuru je i dalje kompliciran te moram priznati da se rijetko odvažim na recepte s tom namirnicom, ali kad se stvori u zamrzivaču, ne možeš joj odoljeti. 

Kunića obično spremam na neki paprikaš/gulaš/saft, a često ga je mama spremala upravo na roštilju. 
I lagala mi da je piletina. Štoviše, nogicu mi je jednom podvalila pod pileće krilo. I povjerovala sam. 

Meso kunića je dosta krto, suho i uvijek strahujem da će nedostajati sočnosti prilikom pečenja. Zato su mi draži gulaši i saftovi. 


No, izazovi su super, pogotovo kad ti je saveznik na balkonu, bilo sunce ili kiša, Weber Pulse grill. Odlučila sam kunića prvo marinirati tako da je do Zvonimirovog fotoaparata već odležao svoje u marinadi.

No, korak po korak.


Recept

Marinada:

3 češnja češnjaka
1/2 glavice luka
peršin, bosiljak
sok pola limuna
4 žlice maslinovog ulja
sol, papar

Za premazivanje:

100 grama maslaca
žlica crvene dimljene paprike
tri češnja češnjaka


Dan prije sam kunića izvadila iz zamrzivača te ga navečer uvaljala u marinadu. Protisnula sam tri češnja češnjaka, sitno nasjeckala pola glavice luka te svježe začine (bosiljak i peršin). Pomiješala sam sve s maslinovim uljem i sokom pola limuna te začinila soli i paprom. 
Kunića sam premazala marinadom i ostavila da tako stoji preko noći. 


Već mariniranog kunića je trebalo samo baciti na roštilj i čekati pošto sam odlučila da ga neću rezati već ću ga peći u komadu.
Zagrijala sam roštilj na srednju temperaturu, premazala ga uljem i položila kunića. Ok, ovaj put nećemo samo čekati, naime, meso kunića ima samo 8 % masnoće što znači da ako bi jeli samo meso kunića, nakon nekog bi vremena doživjeli trovanje proteinima ili zečje gladovanje (rabbit starvation) što sa sobom nosi ozbiljne zdravstvene posljedice. 


Pošto je meso kunića toliko siromašno mastima, moj strah od suhog mesa na roštilju sam liječila premazivanjem kunića, čim drugim nego maslacem!

U oko 100 grama omekšalog maslaca sam umiješala protisnuti češnjak i malo dimljene crvene paprike i tom sam smjesom svakih 15 minuta premazivala kunića sve dok nije bio savršeno pečen. Taj je proces trajao kojih sat vremena s tim da sam temperaturu roštilja smanjivala na nisku i pred kraj pečenja digla na visoku.


Činjenica da sam blagoslovljena ovim tehnološkim čudom na balkonu s kojim čak i ja mogu baratati mi zaista olakšava život. A činjenica da sezona roštiljanja nikad nije gotova jer ga namjeravam koristiti i kroz cijelu zimu me iznimno veseli. Padajte kiše jesenje, Weber i ja se družimo i dalje na balkonu!


Moram priznati da je ovaj kunić bio puno ukusniji od onog kojeg se sjećam iz djetinjstva (oprosti, mama!), ali sam okus djetinjstva prizvala jednostavnim prilogom- pire krumpirom.


Da se mene pitalo (iako ni danas nisam daleko od toga), živjela bih na krumpiru. Nedjeljni ručak je znači bilo koje meso i krumpir, a najdraži mi je bio u obliku pirea. 
Čak je i recept za pire evoluirao kroz godine. Baka je zamastila krumpir masnoćom od pečenja, mama je uvela mlijeko, ja sam uvela kiselo vrhnje, a sad ga volim i obogatiti s komadićem maslaca. Uz ovo meso škrto masnoćama, nikad dovoljno maslaca. 



S obzirom na to da smo na ručku imali i goste koji, vjerovali ili ne, nisu bili oduševljeni kunićem na meniju, morala sam pripremiti i neko vegetarijansko jelo te sam se odlučila za lazanje s tikvicama umjesto tjestenine. 


Recept za te lazanje u nekom postu na društvenim mrežama, zvijezda ove priče je svakako ovaj sočan kunić s Weber Pulse grilla. 

petak, 21. lipnja 2019.

Janjeći burgeri na roštilju


Jedan od izazova ove sezone su mi svakako burgeri. Moram priznati da mi do sad nije padalo na pamet okušati se u pripremi ovog mi omiljenog zalogaja.
Toliko je odličnih mjesta u Zagrebu sa savršenim burgerima da jednostavno nije postojala potreba za tim, a bome kad gledam te sočne primjerke po restoranima, bojim se uopće probati.



No, odlučila sam spremiti svoju mješavinu mesa i odvažiti se.

Ono što me uvijek malo zavede je spominjanje janjetine u burgerima. Tu sam kupljena odmah.
I kad su dragi ljudi iz Mesnice Ravlić upakirali komad janjetine i junetine, nije bilo uopće rasprave kako će ta priča završiti. U burgerima. Na roštilju.


Burgeri:

1 kg janjetine od buta
0,5 kg junetine
sol, papar

Umak:
1 dcl BBQ umaka na bazi rajčice i paprike ili ketchup
2 velike žlice majoneze
1 žlica senfa

Salata, rikula, kiseli krastavci

Peciva od tijesta za pizzu:

1 kg glatkog brašna
0,5 l vode
7 g suhog kvasca
20 grama maslinovog ulja
sol


Unatoč tome što je neko pravilo burgere posluživati u brioche pecivu, osobno ga ne preferiram i više volim manje slatka i više kompaktna tijesta.
Tako sam se odlučila za peciva od tijesta za pizzu jer me obično ta više oduševe. I ova su.
Recept za pripremu ovog tijesta je u prošlom receptu na ovom linku.


Mi se bacamo na meso.
Ok, ja sam obožavatelj janjetine i logično je bilo da će moj prvi burger biti upravo onaj s janjetinom.
Tražila sam koji komad mesa bi bio najbolji, na kraju sam se odlučila za janjeći but koji je došao divno upakiran u maramicu. Ne bojim se za nedostatak masnoće u ovim burgerima.


Naravno da je prvi korak mljevenje mesa.
Uz janjetinu sam samljela i komad maramice koja je došla s butom.


Sada bih vam rado rekla koliko postotak soli sam stavila na tu količinu mesa, te koliko papra.
Svatko ima svoju neku teoriju. Sol, prije ili poslije, začini, da ili ne.
Po svom nekakvom ukusu, volim da meso ostane takvo kakvo je, pogotovo kad imamo takve divne komade kao što su ovi iz Mesnica Ravlić i ne posežem za začinima van soli i papra.
I solim prije jer mi se često dogodi, u isprobavanju drugih burgera, je da mi je samo meso nedovoljno slano.


I još kad je u brioche slatkastim pecivima, sa slatkim karameliziranim lukom, to mi je definitivno nedraga kombinacija.
Ukusi se razlikuju, to poštujem, no već kad sam se ubacila u avanturu domaćih burgera, bit će kako ja volim.
A to je slano, što znači cca 2% soli na količinu mesa. Meni savršeno.


Mljeveno meso sam zasolila i popaprila te oblikovala pljeskavice. Uvijek važem meso jer želim da su sve iste veličine, a odokativno sam nesposobna to napraviti.
Trik u koji nikad nisam vjerovala je onaj s utisnutom rupom u sredini burgera da bi spriječili stiskanje mesa.
I onda sam ga jednom isprobala i sad pobožno utiskujem prste u meso i radim rupe u pljeskavicama. Pali.


Svi ste već upoznati s mojim najboljim prijateljem Weberom koji je i ovaj put odradio bitnu ulogu u spremanju ovih divnih burgera.
Prvo je poslužio kao pećnica za ova divna peciva. Ok, nisu bila sva ista i nisu možda najljepši primjerci, ali morat ćete mi vjerovati na riječ, bili su preukusni.


Gotova peciva sam odložila sa strane i bacila se na burgere.
Zagrijala sam roštilj na maksimalnu temperaturu, nauljila rešetke i na njih slagala pripremljene pljeskavice.



Poklopila sam roštilj i pekla burgere nekoliko minuta te ih okrenula. Stvar s ovim roštiljem je što zaista brže peče i treba paziti da se ipak ne prepeče.
Spremne burgere sam stavila sa strane dok sam malo istostirala peciva na roštilju.


Pripremila sam kisele krastavce i salate. Da, zloglasne kisele krastavce sam stavljala u burgere. Ne znam jeste li primjetili, no sve više restorana ne stavlja krastavce u burgere. A ja ih obožavam.
I pošto su ovo moji burgeri, u njima će biti ekstra krastavaca.
Sir nisam stavljala jer sam htjela neki klasični burger. Sir ćemo u sljedećem pokušaju, sad je bitno meso.


Na peciva sam slagala redom umak, kisele krastavce, meso i zatim salatu (zelenu i rikolu) te kolut rajčice. Završila sam s još malo umaka.


Ne znam kako se vama čine, ali nama koji smo degustirali je ovaj burger bio pun pogodak.
Stvari koje bih mijenjala sljedeći put? Dodala bih sira. To je to. Sve ostalo je bilo savršeno, no kao što sam rekla, ukusi se razlikuju, kao i burgeri koje doma pripremamo.
Meni će ova kombinacija biti zvijezda roštiljanja ove sezone.
Zovite slobodno, dolazim s receptom i dobrom voljom!