utorak, 24. rujna 2019.

Kunić na roštilju



Moj odnos s kunićem na tanjuru je i dalje kompliciran te moram priznati da se rijetko odvažim na recepte s tom namirnicom, ali kad se stvori u zamrzivaču, ne možeš joj odoljeti. 

Kunića obično spremam na neki paprikaš/gulaš/saft, a često ga je mama spremala upravo na roštilju. 
I lagala mi da je piletina. Štoviše, nogicu mi je jednom podvalila pod pileće krilo. I povjerovala sam. 

Meso kunića je dosta krto, suho i uvijek strahujem da će nedostajati sočnosti prilikom pečenja. Zato su mi draži gulaši i saftovi. 


No, izazovi su super, pogotovo kad ti je saveznik na balkonu, bilo sunce ili kiša, Weber Pulse grill. Odlučila sam kunića prvo marinirati tako da je do Zvonimirovog fotoaparata već odležao svoje u marinadi.

No, korak po korak.


Recept

Marinada:

3 češnja češnjaka
1/2 glavice luka
peršin, bosiljak
sok pola limuna
4 žlice maslinovog ulja
sol, papar

Za premazivanje:

100 grama maslaca
žlica crvene dimljene paprike
tri češnja češnjaka


Dan prije sam kunića izvadila iz zamrzivača te ga navečer uvaljala u marinadu. Protisnula sam tri češnja češnjaka, sitno nasjeckala pola glavice luka te svježe začine (bosiljak i peršin). Pomiješala sam sve s maslinovim uljem i sokom pola limuna te začinila soli i paprom. 
Kunića sam premazala marinadom i ostavila da tako stoji preko noći. 


Već mariniranog kunića je trebalo samo baciti na roštilj i čekati pošto sam odlučila da ga neću rezati već ću ga peći u komadu.
Zagrijala sam roštilj na srednju temperaturu, premazala ga uljem i položila kunića. Ok, ovaj put nećemo samo čekati, naime, meso kunića ima samo 8 % masnoće što znači da ako bi jeli samo meso kunića, nakon nekog bi vremena doživjeli trovanje proteinima ili zečje gladovanje (rabbit starvation) što sa sobom nosi ozbiljne zdravstvene posljedice. 


Pošto je meso kunića toliko siromašno mastima, moj strah od suhog mesa na roštilju sam liječila premazivanjem kunića, čim drugim nego maslacem!

U oko 100 grama omekšalog maslaca sam umiješala protisnuti češnjak i malo dimljene crvene paprike i tom sam smjesom svakih 15 minuta premazivala kunića sve dok nije bio savršeno pečen. Taj je proces trajao kojih sat vremena s tim da sam temperaturu roštilja smanjivala na nisku i pred kraj pečenja digla na visoku.


Činjenica da sam blagoslovljena ovim tehnološkim čudom na balkonu s kojim čak i ja mogu baratati mi zaista olakšava život. A činjenica da sezona roštiljanja nikad nije gotova jer ga namjeravam koristiti i kroz cijelu zimu me iznimno veseli. Padajte kiše jesenje, Weber i ja se družimo i dalje na balkonu!


Moram priznati da je ovaj kunić bio puno ukusniji od onog kojeg se sjećam iz djetinjstva (oprosti, mama!), ali sam okus djetinjstva prizvala jednostavnim prilogom- pire krumpirom.


Da se mene pitalo (iako ni danas nisam daleko od toga), živjela bih na krumpiru. Nedjeljni ručak je znači bilo koje meso i krumpir, a najdraži mi je bio u obliku pirea. 
Čak je i recept za pire evoluirao kroz godine. Baka je zamastila krumpir masnoćom od pečenja, mama je uvela mlijeko, ja sam uvela kiselo vrhnje, a sad ga volim i obogatiti s komadićem maslaca. Uz ovo meso škrto masnoćama, nikad dovoljno maslaca. 



S obzirom na to da smo na ručku imali i goste koji, vjerovali ili ne, nisu bili oduševljeni kunićem na meniju, morala sam pripremiti i neko vegetarijansko jelo te sam se odlučila za lazanje s tikvicama umjesto tjestenine. 


Recept za te lazanje u nekom postu na društvenim mrežama, zvijezda ove priče je svakako ovaj sočan kunić s Weber Pulse grilla. 

petak, 21. lipnja 2019.

Janjeći burgeri na roštilju


Jedan od izazova ove sezone su mi svakako burgeri. Moram priznati da mi do sad nije padalo na pamet okušati se u pripremi ovog mi omiljenog zalogaja.
Toliko je odličnih mjesta u Zagrebu sa savršenim burgerima da jednostavno nije postojala potreba za tim, a bome kad gledam te sočne primjerke po restoranima, bojim se uopće probati.



No, odlučila sam spremiti svoju mješavinu mesa i odvažiti se.

Ono što me uvijek malo zavede je spominjanje janjetine u burgerima. Tu sam kupljena odmah.
I kad su dragi ljudi iz Mesnice Ravlić upakirali komad janjetine i junetine, nije bilo uopće rasprave kako će ta priča završiti. U burgerima. Na roštilju.


Burgeri:

1 kg janjetine od buta
0,5 kg junetine
sol, papar

Umak:
1 dcl BBQ umaka na bazi rajčice i paprike ili ketchup
2 velike žlice majoneze
1 žlica senfa

Salata, rikula, kiseli krastavci

Peciva od tijesta za pizzu:

1 kg glatkog brašna
0,5 l vode
7 g suhog kvasca
20 grama maslinovog ulja
sol


Unatoč tome što je neko pravilo burgere posluživati u brioche pecivu, osobno ga ne preferiram i više volim manje slatka i više kompaktna tijesta.
Tako sam se odlučila za peciva od tijesta za pizzu jer me obično ta više oduševe. I ova su.
Recept za pripremu ovog tijesta je u prošlom receptu na ovom linku.


Mi se bacamo na meso.
Ok, ja sam obožavatelj janjetine i logično je bilo da će moj prvi burger biti upravo onaj s janjetinom.
Tražila sam koji komad mesa bi bio najbolji, na kraju sam se odlučila za janjeći but koji je došao divno upakiran u maramicu. Ne bojim se za nedostatak masnoće u ovim burgerima.


Naravno da je prvi korak mljevenje mesa.
Uz janjetinu sam samljela i komad maramice koja je došla s butom.


Sada bih vam rado rekla koliko postotak soli sam stavila na tu količinu mesa, te koliko papra.
Svatko ima svoju neku teoriju. Sol, prije ili poslije, začini, da ili ne.
Po svom nekakvom ukusu, volim da meso ostane takvo kakvo je, pogotovo kad imamo takve divne komade kao što su ovi iz Mesnica Ravlić i ne posežem za začinima van soli i papra.
I solim prije jer mi se često dogodi, u isprobavanju drugih burgera, je da mi je samo meso nedovoljno slano.


I još kad je u brioche slatkastim pecivima, sa slatkim karameliziranim lukom, to mi je definitivno nedraga kombinacija.
Ukusi se razlikuju, to poštujem, no već kad sam se ubacila u avanturu domaćih burgera, bit će kako ja volim.
A to je slano, što znači cca 2% soli na količinu mesa. Meni savršeno.


Mljeveno meso sam zasolila i popaprila te oblikovala pljeskavice. Uvijek važem meso jer želim da su sve iste veličine, a odokativno sam nesposobna to napraviti.
Trik u koji nikad nisam vjerovala je onaj s utisnutom rupom u sredini burgera da bi spriječili stiskanje mesa.
I onda sam ga jednom isprobala i sad pobožno utiskujem prste u meso i radim rupe u pljeskavicama. Pali.


Svi ste već upoznati s mojim najboljim prijateljem Weberom koji je i ovaj put odradio bitnu ulogu u spremanju ovih divnih burgera.
Prvo je poslužio kao pećnica za ova divna peciva. Ok, nisu bila sva ista i nisu možda najljepši primjerci, ali morat ćete mi vjerovati na riječ, bili su preukusni.


Gotova peciva sam odložila sa strane i bacila se na burgere.
Zagrijala sam roštilj na maksimalnu temperaturu, nauljila rešetke i na njih slagala pripremljene pljeskavice.



Poklopila sam roštilj i pekla burgere nekoliko minuta te ih okrenula. Stvar s ovim roštiljem je što zaista brže peče i treba paziti da se ipak ne prepeče.
Spremne burgere sam stavila sa strane dok sam malo istostirala peciva na roštilju.


Pripremila sam kisele krastavce i salate. Da, zloglasne kisele krastavce sam stavljala u burgere. Ne znam jeste li primjetili, no sve više restorana ne stavlja krastavce u burgere. A ja ih obožavam.
I pošto su ovo moji burgeri, u njima će biti ekstra krastavaca.
Sir nisam stavljala jer sam htjela neki klasični burger. Sir ćemo u sljedećem pokušaju, sad je bitno meso.


Na peciva sam slagala redom umak, kisele krastavce, meso i zatim salatu (zelenu i rikolu) te kolut rajčice. Završila sam s još malo umaka.


Ne znam kako se vama čine, ali nama koji smo degustirali je ovaj burger bio pun pogodak.
Stvari koje bih mijenjala sljedeći put? Dodala bih sira. To je to. Sve ostalo je bilo savršeno, no kao što sam rekla, ukusi se razlikuju, kao i burgeri koje doma pripremamo.
Meni će ova kombinacija biti zvijezda roštiljanja ove sezone.
Zovite slobodno, dolazim s receptom i dobrom voljom!


subota, 15. lipnja 2019.

Pizza s roštilja



Dva okusa pizze su djetinjstvo. Ona prva, u pizzeriji Sonja u Križevcima. Zaista sam bila jako mala kad su me roditelji vodili tamo. I nisam jela paradajz. No, ništa neće nikada nadmašiti taj okus baš tog tijesta iz krušne peći. Mama je strpljivo čistila šunku od paradajza i slagala mi na koru od pizze i to je bilo najfinije nešto ikad.
Drugi okus djedinjstva je ona domaća pizza iz maminih ruku. Debela, sočna, najedeš se od jednog komadića do sita. Nekad si poželim baš takvu pizzu. I ne znam je napraviti. To samo mama zna.


Nikad se baš nisam usudila raditi svoje tijesto. Moram priznati da sam bila ona koja će radije odšetati do pekare od povjerenja i uzeti tijesto.
No eto, stvari se mijenjaju i već sam dosta dugo u potrazi za savršenim receptom za tijesto za pizzu.


Nedavno sam dobila recept od prijatelja i odlučila testirati i njega i kamen za pizzu na Weberovom roštilju.
O da, pizza s roštilja je novi hit koji obavezno probajte ovaj vikend ako ste u prilici. Predviđaju savršeno vrijeme za to.


Više nas je prisustvovalo ovom svečanom trenutku sunčanog dana na balkonu, stoga su i pizze bile raznolike.
Recept za tijesto je jednostavan, a mislim da sam u njemu našla upravo taj savršeni koji sam tražila.


Tijesto za pizzu:

1 kg glatkog brašna
0,5 l vode
7 g suhog kvasca
20 grama maslinovog ulja
sol


Od navedenih sam sastojaka dan prije pečenja zamijesila tijesto. Pustila sam ga da se diže na toplom sat vremena te sam ga nakon toga još jednom premijesila i pustila da odleži preko noći u frižideru.

I to je to. Drugi dan sam ga izvadila iz frižidera sat vremena prije upotrebe. I zeznula stvar. Naime, stavila sam ga u frižider prekrivenog samo krpom i, naravno, napravila se korica na gornjem dijelu tijesta. Nemojte ponoviti moju grešku. Stavite ga u posudu s poklopcem ili ga nauljite da se to ne bi dogodilo i vama.


Od tijesta sam otkidala komade cca 100 grama, pošto je moj kamen za pizzu promjera 26 cm.
Ovo tijesto, nakon spavanja u frižideru, se razvlačilo savršeno. Ok, nisam majstor neki, svakako sam ja to vukla i mučila, ali bitno da je uspjelo.


Svog sam Webera zagrijala na maksimalnu temperaturu s kamenom unutra (310°C je bila najveća koju je dosegao) i na njega, s papira za pečenje ubacivala pizze. Kratko je trajalo pečenje. Svega par minuta. I bilo je savršeno.


Umak za pizzu uvijek radim isto. Znam da ima svakakvih recepata i savjeta, no ja sam našla onaj koji meni najviše odgovara. Možda nije ispravan, sigurno postoji bolji i ispravniji no ovaj je meni najdraži.


U blender ubacim konzervu pelata, šaku svježih začina, puno bosiljka, origana i malo ružmarina.
I prstohvat šećera. I to je to.
Na tijesto redom stavljam umak od rajčice, sir (ovaj put sam koristila mozzarellu i asiago koji sam prije naribala).


Na sir stavljam ostale dodatke, što imam u frižideru.
Mi smo kombinirali i povrće i slaninu i domaće kobasice pa čak i šparoge.
Meni najbolja je bila ona Zvonimirova, bijela pizza (kiselo vrhnje sa začinima kao podloga), asiago i mozzarella, te šunka, slanina, kobasice i jedno jaje.




Oduševljena sam ovim receptom za tijesto, i Weberovim mogućnostima. Nisam si mogla zamisliti da ću reći kad mene netko pita "Koja ti je najbolja pizza?" da kažem, ona s roštilja.


Koje su vama najdraže kombinacije nadjeva na pizzi? Imate li svoj savršen recept za tijesto?



petak, 24. svibnja 2019.

Muffini i ošmugalj


Kažu da svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje, a ako je to jaje oplemenjeno sa jednom neobičnom biljčicom, malo sira i slaninom, vjerujem da ta snaga traje cijeli dan.


Otkad je na balkon došao naš novi prijatelj Weber Pulse, koristim svaku priliku da što god mogu spremam na njemu. Prednost ovog genijalnog uređaja je što se na njemu može peći zaista sve, direktno i indirektno i samo sam čekala priliku da u njega ubacim kalup za muffine.
Kad mi je Dunja na jednoj kavi spomenula zalihe ošmuglja  koje stižu busom iz Šibenika u Zagreb, brzo sam naćulila uši i raspitivala se što je to.


Osmukalj, ošmugalj, roška, fratrova brada, kako vam drago, je mediteranska biljka koja kod nas raste u zadarskom i šibenskom zaleđu i bere se u kratkom periodu od tri tjedna u kasno proljeće.
Dok kod nas nije toliko razvikana i masovno upotrebljavana, susjedi Talijani, koji biljku zovu agretti, su itekako svjesni koje blago imaju te je uzgajaju i koriste u kuhinjama najboljih restorana.


Naučio me i ovaj blog i moje, ne odveć bogato, iskustvo u kuhinji, da su najbolji okusi u jednostavnosti tako da sam prvi susret s ošmugljem uobličila u kajganu.

Muffini s ošmugljem

4 jaja
tri žlice brašna
1 dcl mlijeka
sol, papar
dvije šake ošmuglja
100 grama kozjeg sira
slanina izrezana na šnite za košarice


Pošto sam ovu kajganu odlučila spremati u kalupu za muffine i u roštilju, odlučila sam im napraviti jestive košarice, naravno, one od slanine.
Narezala sam slaninu na tanke šnite i poslagala u kalup.



Ošmugalj sam kratko prokuhala u vreloj vodi, svega par minuta, a za to sam vrijeme narezala sir na sitne kockice.
Jaja sam izmutila i u njih dodala sol i papar te redom ostale sastojke, brašno, malo mlijeka i sir.
Znate kako kad kuhate špinat, on samo nestane? E to se ne događa s ošmugljem. On ne gubi na volumenu prilikom kuhanja. Prokuhanog sam ga nasjeckala i dodala ga također u smjesu.



Izlila sam smjesu u kalup i košarice od slanine, te na vrh svakog stavila malo veći komadić ošmuglja.


Naravno, tu je i Zvonimir koji i dalje odbija jesti zeleno, pa je njegova kajgana bila obična, bez brašna i mlijeka, samo jaja i sir.


Zagrijala sam grill na najvišu temperaturu te smanjila na oko 200°C i ubacila kalup s muffinima.
Nismo dugo trebali čekati na ovaj savršen doručak, gotovo je bilo za desetak minuta i mogli smo se baciti na degustaciju.





Moram li vam reći da smo uživali?
Često više ne znam što bih pripremala za doručak, uvijek su to neka jaja s lukom, slaninom, a ovo mi se čini kao savršen način da doručak bude ipak malo kreativniji, a priprema jednostavna.



Još ako ste u prilici u ovakvu kajganu ubaciti upravo ošmugalj ili možda šparoge te je baciti na grill, ili u pećnicu, naravno, vjerujem da će se ukućani itekako razveseliti.
Vi isprobavajte, a ja se bacam na novi recept koji ću pripremiti uz pomoć mog novog najboljeg prijatelja. Možda je vrijeme da Weber upozna neku ribu, a da se ja ispraksiram u grilanju morskih stvari, već kad sam i s ošmugljem krenula prema jugu.



Rijetko me nešto oduševi i iznenadi, a ova biljka me zaista oborila s nogu, toliko da mi je tako krivo što njena sezona ne traje duže da mogu isprobavati nove recepte, no vjerujem da ću se već sljedeće godine razigrati i da će biti mnogo novih recepata s ošmugljem.