Sigurna sam da ste se zabrinuli što je s vašim najdražim blogom s obzirom na duži period u kojem se nismo čitali. Ne brinite, ovdje smo i dalje, samo su nas obaveze prisilile na jednu dužu pauzu. I nedostajalo mi je. Baš mi je nedostajalo, i kuhanje i pisanje i traženje novih recepata.
Da bi prvi post nakon te duže pauze bio što bolji, odlučili smo se u hrvatsku priču dodati malo, samo malo internacionalne kuhinje.
Naša draga prijateljica Lucia živi u jednoj divnoj veseloj obitelji koju smo Zvonimir i ja zavoljeli na prvu. Ono što nas je prvo povezalo je ljubav prema hrani, naravno. Naime, Lucijina obitelj već nekoliko sezona uveseljava posjetitelje gotovo svih bitnih food festivala svojim venezuelanskim receptima. Tako su i nas prije dvije godine osvojili svojim arepama na Španciru u Varaždinu i otad budno pratimo koja im je slijedeća lokacija ne bismo li što češće uživali u njihovoj kuhinji.
Većina medijskih objava vezana za arepu i Lucijinu obitelj veže se uz njenog oca, glazbenika Ricarda Luquea koji je recepte donio iz rodne Venezuele, no otkrit ću vam jednu tajnu, u cijeloj priči, mama Sanja je bog i batina. Iznimno marljiva, uredna i uvijek vesela, mama Sanja organizira ovu veselu obitelj oko njihovog projekta arepere. Mogu vam otkriti još jednu tajnu? Uskoro ćemo, osim na food festivalima, recepte iz njihove čarobne kuhinje moći probati i svaki dan. Čemu se Zvonimir i ja iznimno veselimo i vrlo rado vam šapćem ovu tajnu. Uskoro će arepe dobiti svoj prostor u centru grada i možda se ostvari moja skromna želja da ih jedem svaki dan bez da se broje kalorije.
Da ne bi sve ostalo na obožavanju njihovih arepa iz daleka, naravno, hoćemo i mi znati kako napraviti i napuniti arepe. No prvo da vam objasnim što uopće one jesu. Često kad spomenem među ljudima koji ne znaju, pitaju me, naravno, je li to nešto od repe?
Nije od repe već od prekuhanog kukuruznog brašna kojeg možete nabaviti čak i u jednoj zagrebačkoj trgovini specijaliziranoj za internacionalne namirnice, Pekinška patka. I prefino je.
Naime, arepa je neka vrsta lepinje/pogačice od tog posebnog brašna, pečena na nauljenoj metalnoj ploči roštilja ili je priručno možete peći i na tavi. Pune se raznim punjenjima, a Lucijina obitelj vješto spaja tradicionalnu venezuelansku kuhinju s našom hrvatskom i često nude arepe i sa domaćim punjenjima, onim slavonskim, istarskim dok smo u Varaždinu na Španciru probali i onu sa varaždinskim punjenjem.
Naravno da smo se inspirirali tim njihovim pristupom i dugo smo maštali o tome da Luciju i arepe dovedemo u Forking kuhinju i konačno smo to i ostvarili. Ono što mi je bilo presudno je moja ljubav prema janjetini. Da. Ja obožavam janjetinu.
Moj ujak, koji uzgaja janjce, to jako dobro zna i razveselio me najboljim poklonom ikad, jednim janjetom. Odmah sam znala da je to to i da ćemo arepe puniti mojim najdražim mesom a venezuelansku kuhinju upoznati sa hrvatskom janjetinom ispod peke.
Pošto smo odlučili ugostiti i prijatelje za tu prigodu, pobrinuli smo se da osim janjetine tu bude i svinjetine ukoliko netko baš jako ne voli janjetinu. Priča sa svinjetinom je da je to originalni recept Lucijine obitelji kojim su punili arepe na ovogodišnjem Španciru. E sad, prvi put kad sam probala arepu sa tim punjenjem, bilo je to nakon nekoliko čaša vina u Vinskom gradu, i bila je to najfinija stvar koju sam ikad probala. Sutradan, sa blagom glavoboljom, išla sam provjeriti je li to zaista bila najfinija stvar na svijetu ili je par čaša vina tu pomoglo. Ne. Nije bilo do vina, bila je to najfinija svinjetina u arepi i da mogu, jela bih je svaki dan bez brojanja kalorija.
Zahvalana sam mami Sanji što mi je ustupila recept, obećala sam da ga ničije oči neće vidjeti osim mojih (čak ga ni Zvonimir nije vidio) i svečano obećajem i ovim putem da nitko neće.
Znači priča sa arepom je počela dva dana ranije nabavkom svinjskog buta i pripremom marinade. Janjetinu sam nasolila dan prije. Znam, znam, ne soli se prije, osuši se meso, ima svakakvih teorija no ja volim jako janjetinu koju radi moja mama i ona soli dan prije i držim se toga k'o pijan plota.
Prekrasno vrijeme koje je trajalo dva tjedna prije našeg dogovorenog druženja se taj dan odlučilo poigrati s nama i padala je najgora jesenska kiša i moj san o janjetini ispod peke je pao u vodu odmah ujutro. Nije bilo nikakve šanse da kiša prestane ili da se prisilimo pod kišobranima vani pripremati peku.
Brzo smo naložili štednjak u kući i janjetina ispod peke se pretvorila u onu u pećnici. Ali barem je to bio štednjak na drva i možemo reći da smo ipak ostali dijelom vjerni tradiciji.
Nasoljenu janjetinu sam stavila u pekač skupa sa glavicom luka, nekoliko oguljenih krumpira, mrkvom i par režnjeva češnjaka. E da, i malo ružmarina. Zamastili smo je domaćom svinjskom masti i bila je spremna za pečenje u pećnici.
Zaista sam zvala mamu da mi kaže kako ona to tako fino ispeče, rekla mi je da prvo na višoj temperaturi pečem, pa smanjim pa okrećema svako malo da se ispeče sa svih strana.
Tako sam i radila i taj proces je trajao cca dva sata. Neću uopće govoriti da je janjetina bila savršena. Iako, u svom strahu, pošto volim jako slanu janjetinu, malo sam se kontrolirala i vjerujem da nikome nije bila nedovoljno slana, no moje skromno mišljenje je da je mogla podnijeti još mrvu soli više. No ja, ponavljam, zaista volim slanu janjetinu.
Sa svinjetinom se nisam htjela igrati pošto mi je teško kontrolirati u pećnici na drva temperaturu i vrijeme, tako da se ona pekla u kontroliranim uvjetima i izazvala salve oduševljenja svojim mirisom koji je preuzeo cijelu kuću tokom pečenja.
Dok smo čekali da meso bude pečeno i spremno da napuni svježe pečene arepe, ponudila sam ljude oko stola kolačima čiji recept sam nedavno otkrila zahvaljujući slavonskim prijateljima, a cijelu priču oko tih kolača ćete čitati u slijedećem postu, samo želim da vidite kako su lijepi i da se veselite i idućem postu koji će brzo doći na red.
Vratimo se na mesno arepasti dio ovog posta. Meso se peklo a mi smo pripremali punjenja za arepe. Znate što ja najviše volim uz janjetinu? Mladi luk. Lucijina obitelj u arepe stavlja svoje domaće prefine umake koje smo odlučili za ovu Forking prigodu zamijeniti umakom od mladog luka.
U umak sam stavila vezicu sitno narezanog mladog luka, jedan mileram od 400ml, dva dcl jogurta, da bude što tekućije da se bolje razlije u arepu, te sam začinila samo sa soli i paprom. Inače volim pripremati ovaj umak uz svašta jer obožavam kombinaciju mladog luka ili vlasca sa nečim vrhnjasto- jogurtastim.
Uz umak, naribali smo još i brdo sira kojim smo punili kasnije arepe i rajčicu koju smo narezali na sitne kockice.
Prilozi su bili spremni, meso pečeno odmaralo i čekalo rezanje i Lucia je krenula sa pečenjem arepa. Kao što sam rekla, vrijeme nas baš nije poslužilo pa smo pečenje arepa na ploči vanjskog roštilja zamijenili pečenjem arepa na ploči štednjaka. Podsjetilo me to na djetinjstvo i pečenje mlinaca na taj način.
Lucia je u veliku posudu ulila ogromnu količinu vode. Što me prenerazilo i mislila sam da je luda i da nešto krivo radi. No naravno, Lucia je znala točno što radi i na količinu ljudi u prostoriji, savršeno je pogodila količinu vode i brašna koje je pomalo dodavala u prethodno zasoljenu vodu. Zanimljivo je bilo gledati kako voda postaje gusta masa. Jedva čekam da i sama to probam no imam strah unaprijed od toga da ću nešto zeznuti. No, vježbom do savršenstva.
Uglavnom, voda, polako brašno i nakon što se stvorila određena gustoća, Lucia je ostavila smjesu nekoliko minuta da brašno nabubri. Nakon toga je vlažnim rukama oblikovala pogačice i pekla ih na nauljenoj ploči štednjaka dok smo mi veselo trčkarali oko nje i čekali da navalimo puniti arepe.
Narezali smo janjetinu i svinjetinu, prilozi su bili spremni i čim su arepe bile gotove bacili smo se na punjenje. Znate da je najteže gledati kako se hrana fotka a ne možete jesti? E ovo je bilo najbrže fotkanje ikad jer nismo mogli izdržati i Zvonimiru baš nismo dali vremena za njegov dio posla. Glad je bila jača.
Pečene arepe režemo do jedne trećine otprilike i napravimo džepić u koji gurnemo malo maslaca da se rastopi, i nižemo nadjeve, meso, sir, umak, rajčica. To je bio moj neki logičan raspored i nitko se na njega nije žalio.
Evo ne znam otkud da krenem. Zahvalila bih Luciji koja je donijela dašak Venezuele u našu kuhinju, njenom dečku Vidu koji nas je bodrio i, na kraju krajeva, i upoznao sa veselom obitelji te svakako mami Sanji koja nam je ustupila recept za najfiniji svinjski but na svijetu. Bilo nam je jako zabavno s vama i nadamo se da se družimo što prije opet u novom prostoru s nekim novim venezuelanskim receptima te vam svima želimo puno sreće u tom pothvatu, bodrit ćemo vas na svakom koraku i dalje.
Novosti o ovoj obitelji i njihovim kulinarskim podvizima možete popratiti i na njihovoj Facebook stranici Arepa Hrvatska!
Hvala našim prijateljima koji su isprobavali nove stvari s nama, onim domaćima i onim profesionalcima iz Splita koje smo imali prilike ugostiti u ovom postu kojim otvaramo novu sezonu Forking Croatia recepata.
