Međimurje i Prekmurje: temfani kunić i dödoli

Sjećate se sigurno naše male gastro ture po Sloveniji, između ostalog i po Prekmurju gdje smo u Hranilnici prekmurskih dobrot dobili jednu divnu knjigu. Naravno, Tradicionalnu prekmursku kuharicu autora Mateja Fišera, koju od tad listamo u želji da neki od recepata podijelimo s vama.

Ukazala se savršena prilika kad mi je Zvonimirov tata ponudio kunića a recept koji mi je pao na pamet je bio upravo međimurski temfani kunić. Njemu sam odlučila pridružiti prilog koji smo jeli na tom našem putovanju u Sloveniju, u Gostilni Rajh, gdje su nam uz pileći paprikaš ponudili dödolije. Moj zaključak je bio da su to žganci no svi su me uvjeravali da nisu, da je krumpir i da su to dödoli.
Moram priznati da otkad sam ih probala, imam ih želju raditi kod kuće no nije to tako lako pa sam zaista otezala koliko ide.

I došao je taj dan konačno.

Temfani kunić

kunić
3 glavice luka
2 mrkve
2 češnja češnjaka
crvena paprika
brašno
svinjska mast
2 dcl bijelog vina
temeljac ili voda
kiselo vrhnje
sol, papar
svježi peršin

Dödoli

1 kg krumpira
750 g oštrog brašna
voda
žlica soli

Krenula sam prvo s kunićem. Temfano ima dva značenja. U mojoj kući se pire krumpir zvao temfani krumpir, i uvijek sam mislila da to znači zdrobiti, pošto se krumpir zdrobi. No, temfano znači dvije stvari, znači da je jelo dinstano te u nekim dijelovima sjeverozapadne Hrvatske, s vrhnjem. Kad se mesnim jelima na kraju dodaje pritep, vrhnje, žlica brašna i voda, onda se jelo naziva temfanim.
Pošto volim sve s vrhnjem, naravno da mi je temfani kunić na prvu zazvučao savršeno.

Prvo sam narezala kunića na manje komade. Voljela bih proći neki brzi tečaj trančiranja raznih vrsta mesa, čisto da ih ne podrobim i ne mučim se previše. Ide to meni, da se razumijemo, ali mi još fali prakse i bome, oštrih noževa.

Komade kunića sam nasolila i popaprila te komad po komad uvaljala u oštro brašno i pržila na svinjskoj masti.

U međuvremenu sam pripremila povrće. Nasjeckala luk i češnjak te naribala mrkvu. Volim taj dio pripreme, što je nekome meditacija, meni je sjeckanje povrća. Ok, ne baš i luka jer plačem baš jako ali sve drugo, samo mi dajte da sjeckam.

Dok je zadnji komad dobio boju, sklonila sam , na preostalu masnoću sam stavila luk te ga malo prodinstala do zlatne boje, dodala mu sitno sjeckani češnjak i  mrkvu i nastavila dinstati uz podlijevanje temeljcem dok se nije stvorio malo ugušćeni umak.

Na njega sam stavila crvenu papriku i komade zeca, promiješala sam i zalila temeljcem te bijelim vinom.
Pustila sam da se krčka tako cca sat vremena dok sam se bacila na izradu famoznih dödolija.

Nikad mi nisu bili mili naši žganci recimo. Puno je to muke i nikad se nisam odvažila na izradu istih. Evo sad vatrenog krštenja s dödolima, princip je isti. Puno muke.

Prvo sam ogulila kilogram krumpira i narezala ga na kockice. Krumpir se kuha u dobro posoljenoj vodi (voda mora prekriti krumpir u cijelosti), kad je zakipio, smanjila sam vatru pod njim i kuhala ga još pola sata.

Kad je krumpir bio kuhan, odlila sam malo viška vode (moram priznati da sam malo tu zeznula jer mi se čini da bi još decilitar vode dobro došao), i preko krumpira isipala brašno. Napravila sam rupu kuhačom u sredini brašna na krumpiru da voda može ključati kroz tu rupu te sam kuhala još 15 minuta na laganoj vatri i dalje.

Spremna za onaj najteži korak, u krilo sam stavila lonac (uz pomoć Jelene, gošće na ovom ručku, koja je lonac pridržavala), i krenula miješati. I miješala. I onda mi je dojadilo pa sam dala Zvonimiru da miješa. Onda sam mu opet oduzela  lonac i miješala dok je Bruno pridržavao lonac. Trajao je taj proces sigurno pola sata dok nismo svi skupa zaključili da grudica nema i da je taman. Mislim da sam premalo vode ostavila i da su dödoli mogli biti još kremastiji ali i ovako su bili prefini a sad znam za drugi put ako se odvažim na izradu ovog divnog ali stvarno zahtjevnog priloga. Možda ga ubaciti u neki kuhinjski robot pa neka mlati jer ono na ruku je zaista toliko teško da opet skidam kapu ženama koje su ga radile pod normalno.

Ukoliko bi poželjeli dödolije pojesti samostalno, napravili smo i umak od vrhnja i luka. Na svinjskoj masti sam popržila kolutiće luka do zlatnog i zalila kiselim vrhnjem te posolila i popaprila.
Taman s dödolima je bio pri kraju i temfani kunić.

Završila sam ga dodavanjem pritepa, mješavine kiselog vrhnja, žlice brašna i cca decilitra vode.
Dodala sam još malo soli i papra koliko je trebalo i završila jelo sa sjeckanim svježim peršinom. Taman je prokuhalo dok smo mi postavili stol i mogli smo isprobati ovu kombinaciju jela s obje strane Mure.
U skladu s temom, popili smo i žutog muškata iz Podruma Štrigova za još malo daška Međimurja.

Moram priznati da sam ovom kombinacijom Prekmurja i Međimurja bila više nego zadovoljna a nakon uspješnog isprobavanja recepta iz ove Tradicionalne prekmurske kuharice, veselim se isprobati i još neke. Svakako ako budete u Sloveniji i Prekmurju, preporučila bih da uzmete ovu knjigu jer osim odličnih recepata prepuna je krasnih fotografija te na zaista divan način ima cilj koji dijeli s našim blogom, da se neka već zaboravljena jela vrate u kuhinje i nešto mlađih generacija.

Brancin na gradele

Kaže ona narodna, kad mačke nema, miševi kolo vode. Tako su Zvonimirovi roditelji otišli na izlet u Italiju a mi smo brzinski organizirali roštiljanje u njihovom dvorištu.

Naslov ovog posta kao zvijezdu ističe brancina ali bilo je tu još nekih mesnih delicija koje su se bacile na roštilj. I nekih sojinih odrezaka za našu vege prijateljicu, naravno.

Nikad nisam pripremala ribu na roštilju pa sam iščitala 55 savjeta kako da se ne presuši, kako da se ne zalijepi, kako ovo, kako ono.
Dok sam razmišljala o brancinu i kako ga ne uništiti, pripremala sam mesni dio. Doma sam već napacala piletinu, pileća prsa za ražnjiće i otkošteni batak i zabatak. Obožavam svježe začinsko bilje tako da je u ovoj marinadi završio naramak svježeg perina, bosiljka i origana, sol i papar, naravno, te malo ulja.

Mljeveno meso sam također već doma začinila. Sol, papar i turske mljevene čili papričice iz nama drage Pekinške patke. Preostalo je samo ga napuniti sirom (koristila sam gaudu) i oblikovati u pljeskavice. Rečeno, učinjeno.

Izvagala sam količinu mesa i podijelila ih na jednake udjele jer odokativno to jednostavno ne znam. Uvijek mi neka ispadne prevelika a neka premala. Vaga je poslužila i savršene jednake pljeskavice su bile spremne za svoje mjesto na roštilju.
Prvo sam se pozabavila mesnim dijelom jer sam znala da kad krenem dirati ribu, neću se riješiti mirisa s ruku ni uz pomoć najboljeg sapuna.

Ražnjiće sam slagala na Weberove metalne štapiće koje smo dobili na poklon u Sloveniji i jedva čekali iskoristiti ih. Pileća prsa su sama po sebi suha pa sam ih kombinirala s domaćim špekom i tikvicama. Tikvice nisam dodatno začinila pošto su bile pokraj slanog špeka i već napacane piletine.

Bilo je tu još i svinjske vratine koju sam samo posolila, popaprila i dodala malo sitno sjeckanog češnjaka a kobasice smo samo bacili na roštilj.
Zvonimir je bio oduševljen nekom baranjskom velikom kobasom koju je izroštiljao i bila je savršena.

Eto, bilo je tu za svakoga ponešto a kao prilog sam pripremila neku moju verziju hasselback krumpira.

Cijeli krumpir sam izrezala na ploške no ne do kraja. Uvijek si pomažem s još jednom daskicom kraj krumpira koja sprječava da nož prođe do kraja. Posolila sam tako narezane krumpire, popaprila i dodala među ploške špek i sir, neke sam radila bez sira a naša vege prijateljica Vanja je dobila svoj jedan poseban koji sam premazala tršćanskim umakom koji sam zapravo pripremila za ribu.

Svi znate što je tršćanski umak no ponovimo, maslinovo ulje, češnjak i peršin. U hrpi priprema nisam imala živaca sjeckati sve to pa sam prošla par puta sa štapnim mikserom i napravio se lijep umak.
Krumpire sam zalila s malo ulja i ubacila u pećnicu na 200 stupnjeva i zaboravila na njega dok brancin nije bio pečen. Recimo za 45 minuta.

Sve je bilo spremno za roštilj i pećnicu. Osim brancina. 

Ribu nikad sama nisam očistila. Prošli put kad smo nešto pripremali uskočio je Zvonimir, a moram priznati da se trudim da ne moram. Ovaj put sam morala.
Primila sam je hrabro za škrge i malo manje hrabro napravila rez. Ok, moram priznati da sam si pomogla i gurnula ruku u vrećicu i tako izvadila iznutrice. I ne, neću to tako brzo ponoviti i sljedeći put ću moliti da mi netko drugi očisti ribu. Opet.

Očistila sam ljuskice s brancina, oprala sve opet i riba je bila spremna za pripremu. Posolila sam je i popaprila izvana i iznutra a u utrobu sam stavila na listiće narezanog češnjaka i dva centimetra grančice svježeg ružmarina.

Pustila sam ga da se marinira tako dok je Zvonimir pripremao roštilj.
Brancina smo pekli na manjem roštilju koji se pokazao jako zahvalan za ovu ribu.
Kad se napravio dobar žar i rešetka bila savršeno vruća, osušila sam ga papirnatim ručnikom i stavila ga na roštilj.

Dovoljno sam pročitala da znam da se riba okreće samo jednom tako da sam bila dosta napeta oko toga. Što ako se raspadne, što ako se zalijepi. Imali smo sreće i nije ni jedno ni drugo. Savršeno se ispekla i s jedne i druge strane dok sam je tu i tamo premazivala grančicom ružmarina umočenom u tršćanski umak.

Brancin je bio prvi gotov i dok su neki čekali pravo meso, dio ekipe je navalio na ribu i u taj čas su ribice bile pojedene i čekalo se dalje.

Oh, uz roštilj smo radile tri vrste salate. Običnu miješanu od paprike, krastavca i rajčice s mladim lukom, krastavac s vrhnjem i Vanja je radila svoju salatu koju svi volimo, onu od slanutka, rajčice izrezane na kockice i crvenog luka s acetom.

Osim kajmaka, uz roštilj sam pripremila i umak koji često radim, od mladog luka, milerama, ovaj put i s malo jogurta i majoneze, začinjeno samo soli i paprom.
Riba je nestala sa stola i bilo je vrijeme za ostale mesne delicije a Vanja je na malom roštilju nastavila peći svoje sojine odreske.

Dok se peklo meso, ja sam pripremala koktel koji inače obožavaju Zvonimirovi roditelji pa kao da su i oni bili s nama.

Hugo se sprema od sirupa od bazge, pjenušavog vina i mineralne vode uz dodatak listića mente i, naravno, brdo leda.
Savršeno osvježenje za ljetne dane i još bolje uz roštilj.

Koktel po koktel i meso je bilo pečeno!

Hvala Zvonimiru i Bruni koji su budno pazili na vatru i žar te savršeno ispekli zaista ogromnu količinu mesa. Da, opet sam pretjerala. 

Morate priznati da je ovo bio savršen ručak na koji je draga Lidija još i desert donijela. Čokoladne kocke s višnjama smo pojeli čim je došla a tako smo brzo navalili na drugi kolač da nismo stigli ni pofotkati njeno umijeće pa sam je zamolila da mi preda svoje fotke divnog ljetnog kolača koji je smućkala za ovu prigodu od soka i korice limete, badema i ribizla s crumbleom od brašna, zobenih i maslaca. Zvuči savršeno? Tako je i bilo.

Hvala svima koji su se družili s nama i posebno hvala dragom Marku na njegovom društvu i na novih dva followera na Instagramu poslije njegovog storyja.
Lidija i Marko su prvi put bili naši gosti u Forking kuhinji i toliko nam je bilo lijepo s njima da se nadamo da ćemo ih vidjeti brzo ponovno.

Uživajte u dugom toplom ljetu i roštiljima na otvorenom!