Šestinske pečenice i zapečeni grah

Sunce nam je došlo, maze nas više ljetne nego proljetne temperature a svi znamo što to znači. Vadimo roštilje!

Iako volimo roštiljati, tradicionalnih jela na roštilju nemamo puno. Ćevapi, pljeskavice, vratina i kobasice su najčešći nam izbor. I naravno, ražnjići.

Za ovaj recept nismo morali daleko otići. U domaćim nam Šestinama se našao savršen. Ovaj jednostavan recept je bio pun pogodak ako ćemo suditi po Zvonimirovim riječima, citiram: "Ovo je najbolje meso ikad.". Ne znam je li to stvarno do mesa ili toliko rijetko za blog kuhamo nešto bez povrća da je ostao iznenađen i oduševljen.

Da ne bi jeli samo meso i kruh, odlučili smo uz roštilj pripremiti i drag mu prilog, zapečeni grah tako da s vama danas dijelimo ne jedan već dva recepta.
Put do mesa je bio jednako uzbudljiv i zanimljiv kao i roštiljanje istog. Naime, nemam vrt. Živimo u zgradi no blagoslovljeni smo ogromnim balkonom na kojem sam prošle godine prvi put poželjela posaditi i malo povrća. I zaista, uspjelo je. Tako sam i ove godine krenula u potragu za flancima i na dojavu drage Tene da su prekrasni na Trešnjevačkom placu, već sam drugi dan bila tamo spremna kupiti dva tri flanca rajčica i krastavaca. Naravno, kupila sam i tikvice i hrpu začinskog bilja, čak i cvijeće. Osim uzbuđenja oko kupovanja sadnica za moj mali vrt na balkonu, najbolji dio dana je bila kava i gablec na placu.

Vedran mi je pravio društvo u ovoj mojoj srećici i nosio vrećice i gablecovao među cvijećem i flancima sa mnom. Otišli smo u mesnicu Ravlić po kotlete, prekrasnu slavonsku slaninu i svinjsku mast i dok smo čekali da mi ljubazna gospođica u mesnici nasiječe kotlete, za oko mi je zapeo pravi slavonski švargl. Rekla bih, prezvuršt. Znala sam što će biti moj gablec taj dan. Malo bijelog kruha, prefini prezvuršt i bila sam sretna. Čak su nam prilazili u prolazu ljudi oduševljeno pitali što to gablecujemo . Mogu reći, jedno divno i fino jutro je to bilo. No vratimo se mi na recepte s tim mesom s Trešnjevačkog placa dok vam nisam počela pisati i o svom vrtu na balkonu.

Šestinske pečenice

1 kg kotleta
sol
češnjak

Zapečeni grah

500 grama kuhanog graha
voda od kuhanja
glavica luka
dva češnja češnjaka
150 grama slavonske slanine
crvena paprika
sol, papar
peršin
svinjska mast

Recept za šestinske pečenice je jako jednostavan. Toliko jednostavan da sam uz njega odlučila raditi i zapečeni grah kao prilog da vam imam što pisati.
Grah sam večer prije namočila. Došli smo s njim spremnim za kuhanje kod Zvonimirovih. Stavila sam grah kuhati i za to vrijeme pripremila meso.

Kotlete sam očistila od kosti i malo ih potukla batom za meso. Posolila sam ih i natrljala zgnječenim češnjakom. Prilikom prošlog kuhanja nam se dogodila nezgoda i otišla nam je drobilica za češnjak tako da sam ga zgnječila dobrom starom tehnikom, batom za meso.

Meso pustimo da odstoji cca sat vremena u soli i češnjaku a mi se bavimo grahom za to vrijeme. Nasjeckala sam luk, peršin i naravno, slaninu. Rezala sam slaninu na malo deblje komade ipak, da se osjeti pod zubom i razveseli nas kad je zagrizemo u grahu.

Na svinjskoj masti sam prvo popržila slaninu. Neka bude hrskava unutra. Dodala sam luk i malo zgnječenog češnjaka te prodinstala na laganoj vatri.
Za to je vrijeme grah bio kuhan. Na luk sam dodala žlicu crvene paprike i kuhani grah. Dodavala sam vode po potrebi. Želim da nam grah bude gust ali da ima dovoljno tekućine koja će ispariti tijekom pečenja. Osobno volim malo pognječiti dio graha, da bude još gušće. Malo samo tijekom dinstanja zgnječim s kuhačom.

U dinstani grah sam dodala dio nasjeckanog peršina i stavila u posudu u kojoj sam ga zapekla u pećnici na 190°C cca pola sata.

Dok se grah dinstao već sam pripremala meso. Stavljala ga na ražnjiće. Pošto nisam baš našla dobrih slika prave šestinske pečenice, mogla sam samo pretpostaviti kako izgleda. Kažu recepti da se kotleti nabodu na ražnjiće. Svugdje imamo slike kockica no nekako mi je logično bilo da stavim na ražnjić cijele kotlete i na metalne ražnjiće koje je za Zvonimirovog tatu radio pokojni ujak, stala su po dva kotleta.

Taman je išlo u pećnicu kad i meso na roštilj. Zvonimirov tata se pobrinuo za vatru i žar. Drvo na kojem smo pekli je bilo od loze oko kuće. Kaže da mu je najdraže kad može tako iskoristiti ostatke i mi se u potpunosti slažemo. Žar je bio savršen.

Kotleti su dosta suho meso i peku se brzo i okreću se samo jednom. To sam naučila. S jedne strane, dok gornja strana pobijeli okrenemo i gotovo. Moram priznati da nemam previše iskustva s roštiljem, uvijek nekako dečki to rade dok ja gulim krumpir. U hladovini.

Taman nam je grah bio gotovo, svi okupljeni oko stola i mogli smo se baciti na degustaciju.
Gotove šestinske pečenice se tradicionalno poslužuju s ajvarom i mladim lukom ili lukom narezanim na kockice.
Toj smo kombinaciji dodali zapečeni grah i uživali u prvom roštilju ove sezone. Ponovilo se brzo.

Odprta kuhna u Ljubljani

Nemamo inače naviku osim hrvatskih tradicionalnih recepta na blogu dijeliti gastro iskustva van toga no toliko nas je oduševila i Ljubljana i Odprta kuhna te je Zvonimir napravio toliko lijepih fotografija da ih jednostavno moramo podijeliti s vama.

Proveli smo nekoliko lijepih i zanimljivih dana u susjedstvu. Naravno da sam i tamo išla spremna s tekicom upisa gdje i što treba pojesti. Ne, mi nismo od onih koji jedu po jako finim skupim restoranima jer je to, s obzirom na Zvonimirove prehrambene navike (antivegetarijanske), gotovo nemoguće da jedan bar ne ode gladan iz restorana. Ono što nas zanima su većini pristupačni restorani, burger barovi i nećemo se lagati, sve što sprema mljeveno meso na roštilju.

Jeli smo i kobase u Klobasarni, i ćevape u Sarajevo 84 i burgere u Hood burgeru. No ono što sam iščekivala je bio petak. I molila se suncu nakon tri dana kiše i oblaka u Ljubljani.
Nedavno sam upoznala slovensku food blogericu Uršu koja mi je preporučila da svakako odemo do Pogačarjevog trga. Istaknula je da cijene znaju biti previsoke a porcije premale no rekla bih da se svakako isplati potrošiti i koji euro više kojim se plaća ta jedna divna atmosfera. Isto kao i na našim food festivalima, desi se da stanovnici Ljubljane stoje u redu za lokalnu ponudu koja im je dostupna svaki dan umjesto da isprobaju hranu gostiju iz drugih dijelova Slovenije. Nama je sve bilo novo tako da se nismo vodili za tim pristupom.

Došao je petak i unatoč tome što sam ujutro pila kavu u magli i oblacima, u jednom se trenu nebo ipak smilovalo i poklonilo nam predivan sunčan dan u Ljubljani. Hvala mu na tome.
Prošetali smo preko Zmajskog mosta do glavne tržnice na Vodnikovom trgu koja je u tom trenu sigurna sam bila najživlji dio grada. Prekrasna Pokrita tržnica koja nas je vodila prema našem cilju, Odprtoj kuhni.

Odprta kuhna je pokrenuta 2013. godine i već petu godinu, koliko smo mogli vidjeti itekako uspješno, svaki sunčani petak od proljeća do jeseni svojim mirisima i šarenilom privlači što stanovnike Ljubljane što turiste.
Zaljubili smo se. Trg prepun malih štandova koji nude sve. Zaista, što vam padne na pamet, sigurno nešto bar slično možete pojesti na jednom od njih.

Od libanonske, turske, perzijske kuhinje do "cufane govedine" (obožavam ovaj izraz), janjaca i odojaka te velike ponude veganskih burgera, hot dogova (Vanja, mislili smo na tebe) i da, nikako ne smijemo zaboraviti spomenuti, odličnih slastica koje su zvale svojim bojama. Rekla bih da su među slasticama najveći hit bili ice cream rolls, savršeni za uživanje pod toplim ljubljanskim suncem.

Nakon što smo prošetali, pregledali svu ponudu, odlučili smo se što ćemo pojesti. Moj izbor su bili nonini tortellini sa špinatom u umaku od, rekla bih pršuta, a ono što me dobilo je način pripreme u kolutu sira. Cheese wheel pasta je nešto što sam si silno priželjkivala probati i konačno sam je našla. Gospođa koja je tjesteninu pripremala je iz koluta sira velikom žlicom postrugala malo sira, dodala vruću tjesteninu, i cijelo vrijeme miješala dodajući malo po malo umaka. Prekrasno za gledati a i bilo je stvarno ukusno. Istina, ja više od tjestenine volim zapravo umake tako da bih rado da je umaka bilo više no to je zaista moj osobni ukus. Cijena porcije je 8 eura što mislim da je pošteno za malo showa i dovoljno veliku porciju.

Zvonimir je, naravno, osjetio miris dobrog mesa sa štanda turske kuhinje te se počastio adana kebabom, mljevenim janjećim mesom nabodenim na sablju te pečenim na roštilju. Preskočio je, naravno sve vrste povrtnih priloga te ovo fino meso samo umotao u tortilju tj. turski durum.

Uz same štandove je jedan mali plato i stepenice na kojima su bili postavljeni improvizirani stolovi i stolice te jastuci što smo iskoristili da bi sjeli, uživali u suncu, pojeli te raspravljali što nam se učinilo zanimljivo i što bi sljedeći put trebalo probati (taj put zaista nije stalo u nas više ništa koliko god oči bile gladne).

Nadam se da ću uhvatiti još koji petak ove sezone, probati dagnje koje su prekrasno izgledale, hot dogove s jednog štanda (mesne ne one veganske) koji su bili tako lijepo servirani da mi je poslije bilo jako žao što se nismo stigli vratiti navečer po jedan.

I svakako, ako prije ne odemo do Celja, Stari Pisker mi je na listi a također je dio ponude na Odprtoj kuhni.
Ono što moram napomenuti je da je odlično organizirano bacanje otpada. Naime, pokraj kanti sjede djelatnici koji vam pomažu razvrstati otpad. Čestitam organizatorima i na tome.

Nadam se da nećete zamjeriti što je ovaj post ovdje no toliko smo bili oduševljeni i moram reći, sretni u momentu kad smo sjeli, jeli finu hranu, pili pivo i gledali druge sretne ljude, bez pretjerane gužve i nervoze na taj jedan sunčan dan kojim nas je slovensko nebo počastilo. Bilo je čarobno.