Odprta kuhna u Ljubljani

Nemamo inače naviku osim hrvatskih tradicionalnih recepta na blogu dijeliti gastro iskustva van toga no toliko nas je oduševila i Ljubljana i Odprta kuhna te je Zvonimir napravio toliko lijepih fotografija da ih jednostavno moramo podijeliti s vama.

Proveli smo nekoliko lijepih i zanimljivih dana u susjedstvu. Naravno da sam i tamo išla spremna s tekicom upisa gdje i što treba pojesti. Ne, mi nismo od onih koji jedu po jako finim skupim restoranima jer je to, s obzirom na Zvonimirove prehrambene navike (antivegetarijanske), gotovo nemoguće da jedan bar ne ode gladan iz restorana. Ono što nas zanima su većini pristupačni restorani, burger barovi i nećemo se lagati, sve što sprema mljeveno meso na roštilju.

Jeli smo i kobase u Klobasarni, i ćevape u Sarajevo 84 i burgere u Hood burgeru. No ono što sam iščekivala je bio petak. I molila se suncu nakon tri dana kiše i oblaka u Ljubljani.
Nedavno sam upoznala slovensku food blogericu Uršu koja mi je preporučila da svakako odemo do Pogačarjevog trga. Istaknula je da cijene znaju biti previsoke a porcije premale no rekla bih da se svakako isplati potrošiti i koji euro više kojim se plaća ta jedna divna atmosfera. Isto kao i na našim food festivalima, desi se da stanovnici Ljubljane stoje u redu za lokalnu ponudu koja im je dostupna svaki dan umjesto da isprobaju hranu gostiju iz drugih dijelova Slovenije. Nama je sve bilo novo tako da se nismo vodili za tim pristupom.

Došao je petak i unatoč tome što sam ujutro pila kavu u magli i oblacima, u jednom se trenu nebo ipak smilovalo i poklonilo nam predivan sunčan dan u Ljubljani. Hvala mu na tome.
Prošetali smo preko Zmajskog mosta do glavne tržnice na Vodnikovom trgu koja je u tom trenu sigurna sam bila najživlji dio grada. Prekrasna Pokrita tržnica koja nas je vodila prema našem cilju, Odprtoj kuhni.

Odprta kuhna je pokrenuta 2013. godine i već petu godinu, koliko smo mogli vidjeti itekako uspješno, svaki sunčani petak od proljeća do jeseni svojim mirisima i šarenilom privlači što stanovnike Ljubljane što turiste.
Zaljubili smo se. Trg prepun malih štandova koji nude sve. Zaista, što vam padne na pamet, sigurno nešto bar slično možete pojesti na jednom od njih.

Od libanonske, turske, perzijske kuhinje do "cufane govedine" (obožavam ovaj izraz), janjaca i odojaka te velike ponude veganskih burgera, hot dogova (Vanja, mislili smo na tebe) i da, nikako ne smijemo zaboraviti spomenuti, odličnih slastica koje su zvale svojim bojama. Rekla bih da su među slasticama najveći hit bili ice cream rolls, savršeni za uživanje pod toplim ljubljanskim suncem.

Nakon što smo prošetali, pregledali svu ponudu, odlučili smo se što ćemo pojesti. Moj izbor su bili nonini tortellini sa špinatom u umaku od, rekla bih pršuta, a ono što me dobilo je način pripreme u kolutu sira. Cheese wheel pasta je nešto što sam si silno priželjkivala probati i konačno sam je našla. Gospođa koja je tjesteninu pripremala je iz koluta sira velikom žlicom postrugala malo sira, dodala vruću tjesteninu, i cijelo vrijeme miješala dodajući malo po malo umaka. Prekrasno za gledati a i bilo je stvarno ukusno. Istina, ja više od tjestenine volim zapravo umake tako da bih rado da je umaka bilo više no to je zaista moj osobni ukus. Cijena porcije je 8 eura što mislim da je pošteno za malo showa i dovoljno veliku porciju.

Zvonimir je, naravno, osjetio miris dobrog mesa sa štanda turske kuhinje te se počastio adana kebabom, mljevenim janjećim mesom nabodenim na sablju te pečenim na roštilju. Preskočio je, naravno sve vrste povrtnih priloga te ovo fino meso samo umotao u tortilju tj. turski durum.

Uz same štandove je jedan mali plato i stepenice na kojima su bili postavljeni improvizirani stolovi i stolice te jastuci što smo iskoristili da bi sjeli, uživali u suncu, pojeli te raspravljali što nam se učinilo zanimljivo i što bi sljedeći put trebalo probati (taj put zaista nije stalo u nas više ništa koliko god oči bile gladne).

Nadam se da ću uhvatiti još koji petak ove sezone, probati dagnje koje su prekrasno izgledale, hot dogove s jednog štanda (mesne ne one veganske) koji su bili tako lijepo servirani da mi je poslije bilo jako žao što se nismo stigli vratiti navečer po jedan.

I svakako, ako prije ne odemo do Celja, Stari Pisker mi je na listi a također je dio ponude na Odprtoj kuhni.
Ono što moram napomenuti je da je odlično organizirano bacanje otpada. Naime, pokraj kanti sjede djelatnici koji vam pomažu razvrstati otpad. Čestitam organizatorima i na tome.

Nadam se da nećete zamjeriti što je ovaj post ovdje no toliko smo bili oduševljeni i moram reći, sretni u momentu kad smo sjeli, jeli finu hranu, pili pivo i gledali druge sretne ljude, bez pretjerane gužve i nervoze na taj jedan sunčan dan kojim nas je slovensko nebo počastilo. Bilo je čarobno.