Uskrsna pinca

Vi ste vjerojatno zaboravili no ja još uvijek imam gorak okus u ustima od prošlogodišnje neuspješne uskrsne pince.
Neću reći da nije bila fina, pa možda gorak okus nije pravilan izraz, no svakako vrijedi onaj trn u oku. Jer nije bila lijepa.
Dok većinom imam vjerojatno sreće i nekako mi stvari zaista uspjevaju, tu pincu ne mogu prežaliti.
Znate kako je to kad jednom nešto zeznete i onda se bojite pokušati opet? E pa tako mi je i samoj i odlučila sam ove godine potražiti pomoć profesionalke.

Monika Kos je draga prijateljica i vrhunska, malo je reći, slastičarka. Umjetnica. To bi bila riječ. Koliko obožavam njena mala remek djela, bili to božićni medenjaci ili kreativne veličanstvene svadbene torte, znaju svi. Ona nas je svojim zlatnim rukama podržala i na našem rođendanskom eventu i njena izvedba varaždinske torte je sve oborila s nogu, rekla bih, bila je zvijezda eventa.
Naravno, znate koga sam zvala da mi pomogne s pincom. Moniku.

Luda žena, kako je zovem, nije mogla doći praznih ruku, već je donijela i poklone. Ovaj ćemo se Uskrs veseliti i s njenim divnim uskrsnim medanjacima koje je ukrasila u Forking stilu i neopisivo nas razveselila.
Nakon što smo se nadivili prekrasnim zečekima i jajetu, mogli smo krenuti u radove.

Monika nije baš bila upoznata s tradicijom pečenja pince do prije nekoliko godina i moram priznati, nisam bila ni ja do ovog bloga. U našem se kraju  pinca nije pekla pa smo i za ovu prigodu iščitale mnogo recepata i prilagodile ga našim nepcima.
Neću reći da sam ovog puta u kuhinji bila beskorisna, ali sam bila pomagač i promatrač. Želim naučiti raditi tu pincu i nema boljeg načina nego gledajući majstoricu na djelu. I podijelit ću to s vama, naravno.

Recept:

500 grama brašna (koristile smo brašno za dizana tijesta)
1 žlica soli
40 g svježeg kvasca
100 ml mlakog mlijeka
2 jaja
2 žumanjka
75 grama šećera
vanilija
naribana korica 2 limuna
korica 1 naranče
sok jedne naranče
2 žlice ruma (neću lagat, stavile smo mi i malo više)
50 grama maslaca
50 g svinjske masti
100 grama grožđica

Ono što smo prvo napravile je da smo naribale korice limuna i naranče da bi mogli iz naranče iscjediti sok u kojem smo, uz dodatak malo ruma, namočile grožđice. Monika je prvo grožđice namočila u vrućoj vodi, ocijedila pa tek onda u naš narančorumni sokić.

Dok su se grožđice močile, pripremile smo kvasac. To sve znate, 1 dcl mlakog mlijeka, kvasac, šećer (stavile smo odmah sav šećer), i pustile da kvasac nadođe.

Već sam tu vidjela da će ovo biti mukotrpan posao. Ne zaista, već čekanje. Bit će čekanja.
Kad je kvasac nadošao, dodali smo mu, pa rekla bih sve. Brašno, jaja, vaniliju, koricu limuna i naranče, maslac, svinjsku mast i ocijeđene grožđice. E da, i još malo ruma. Rado bih vam rekla evo mijesile rukom ali Monika je pametnija od toga. Miksale smo mikserom. Dugo, dugo.

Naravno, svi sastojci moraju biti sobne temperature. I dodale smo tijestu još malo narančina soka, to bi značilo sok od pola naranče. Koristile smo onaj u kojem su se namakale grožđice, naravno.
Tijesto se lijepo odvojilo od stijenki i bilo je spremno za dizanje. Tijesto za pincu se diže sat vremena na toplom.

Da nam ne bi bilo dosadno dok se tijesto diže, pobrinula se Monika. Večer prije je zamijesila svoje tijesto koje često koristi.
U to tijesto ide 530 grama brašna, 100 grama šećera, 2 žlice suhog kvasca, korica limuna, 3 jaja, 120 ml vode, 1/3 žličice soli, 150 grama maslaca sobne temperature.
Postupak je takav da suhe sastojke pomiješamo, dodamo jaja i vodu uz lagano miješanje. Kad se smjesa poveže, povećamo brzinu miksanja i miješamo 3 minute. Dodamo sol i polagano maslac te miksamo 10 minuta na nekoj srednjoj brzini dok nije elastično i potpuno glatko. Tijesto stavimo u nauljenu posudu i prekrijemo prozirnom folijom te ostavimo u hladnjaku minimalno osam sati.

Taman je prošlo osam sati ako ne i više pa smo iskristili vrijeme dok se naše tijesto dizalo da napravimo ovaj desert koji Monika predlaže za zamijenu pinci ukoliko želite nešto drugačije na svom uskrnom stolu, manje tradicionalno a isto ukusno.

Gotovom tijestu je Monika dodala 100 grama mljevene pistacije i 2 žlice ružine vodice. Sve je još jednom promijesila i podijelila tijesto na dvije kugle koje je stavila u svoje kalupe za torte da bi bile visoke. Pustili smo i ovo tijesto par minuta da se diže i nakon toga ih je Monika premazala razmućenim jajetom i zarezala škarama odozgora.

Pekli smo na 180 °C cca 30 minuta bez ventilatora. To je bitno, kaže Monika. Dizana tijesta bez ventilatora, eto, naučila sam nešto novo.

Dok su se Monikine zamjenske pince pekle, taman se tijesto za prave pince diglo pa smo ga još jednom premijesili i ostavili još jednom da se diže.

Dok se tijesto diglo, podijelile smo ga na dvije kugle i opet, pustile da se još malo digne na toplom.
Za to vrijeme su Monikine zamjenske pince bile pečene i izvadili smo ih da se malo prohlade dok smo mi uskrsne pince već nadigle premazale jajetom i zarezale isto kao i prve.

I u pećnicu, sve isto kao i kod prvih, 180°C cca pola sata.
Provjerite jesu li pečene štapićem za ražnjiće, ako je štapić suh, pečeno je.

Monika je odlučila svoje zamjenske pince (volim ih tako zvati), ukrasiti. Naravno, zato je ona čarobnica a ja mogu samo gledat i učit. Pripremila je doma ušećerene cvjetiće maćuhica i ljubičica no prije njih je posipala sušene latice ruže i pistacije.

Nevjerojatno lijepo samo za sebe a na pinci, čarolija! Da bi ih zalijepila na pincu, umutila je brzinski preljev od 100 grama šećera u prahu i žlice ružine vodice. Tako jednostavno a tako prekrasno. I miljun prekrasnih fotki jer ne mogu izostaviti niti jednu. Vjerujem da nećete zamjeriti.

Dok smo se mi igrali sa Monikinom pincom i fotoaparatom, one tradicionalne uskrsne su također bile pečene. Njih nismo ništa posebno ukrašavali jer su bile prekrasne ovakve kakve jesu. 

Taman se skuhala kava i imali smo društvo za degustaciju koje je procijenilo da će ovaj Uskrs biti slatki i veseli.

Nadam se da će vam se ovaj post svidjeti toliko koliko je nama bio gušt prepustiti kuhinju našoj dragoj Moniki. Bilo nam je prekrasno i mislim da se to i vidi na fotografijama jer, usudila bih se reći, ovo su zaista najljepše fotke koje smo napravili.

Hvala još jednom našoj genijalki sa zlatnim rukama koja nas je podučila i naučila i vjerujem da ću, slijedeći njene savjete, biti ponosna na svoju uskrsnu pincu!