Hladetina

Još jedno jelo koje ili volite ili ne volite. S hladetinom, ili kako se u mojoj kući kaže, mrzletinom, sam se pomirila. Što ne voljeti? Želatinasta struktura mi je jako zabavna, za iznutrice sam više manje uvijek, jedino što mi je problem je višesatno kuhanje ovog jela.
Da se ne bi sami mučili, opet smo se pozvali na kuhanje u organizaciji Zvonimirovog tate a ovaj nas je put malim trikovima učila gospođa Vesna.  Nismo mogli naći stručniju osobu za ovaj pothvat od profesorice anatomije na Veterinarskom fakultetu koja nas je uz hladetinu poučila i nekim drugim zanimljivim stvarima vezanim uz njenu struku.

Da ne bi samo sjedili kraj lonca i čekali, trebalo se nešto pojesti u međuvremenu a za to je bio zadužen gospodin Mladen rodom iz Dugopolja koji je krčku hobotnicu pripremao dok se domaća svinja kuhala za hladetinu.

Koliko ima smisla ovdje govoriti o točnim količinama, nisam sigurna, no ja ću svakako napisati od čega se sastojala naša hladetina.

cca 4 kg mesa (svinjske kožice i nogice, srca, jezici i rep)
nekoliko većih mrkava
10ak listova lovora
sol, papar, crvena paprika
papar u zrnu
češnjak

Kožice, rep i nogice su stigle direktno iz paca od kolinja koje se nedavno obavilo a jezici i srca su bili svježi.

Nema tu puno mudrolija oko ovog recepta. Pošto svaka kuća ima svoj recept, povela se rasprava o mrkvama. Kuhati ih ili ne. Jedan kaže da, drugi kaže ne no mrkve su ipak našle svoj put u lonac. Kod mene doma se, koliko me sjećanje služi, one ne koriste no malo mrkvice nikako ne može naškoditi.

Iznutrice, nogice, kožice i rep se stave sa mrkvicom u ogroman lonac. Na njih se baci desetak listova lovora na tu količinu, papar u zrnu i nekoliko češnjeva češnjaka i zalije se vodom gotovo do vrha lonca. U našem je loncu bilo cca 18 litara, što mesa, što vode. 

Kad je sve bilo na štednjaku, preostalo nam je samo čekati. Da slučajno ne ogladnimo i da nam ne bude dosadno, taman je bila pečena i hobica! 

Zamjećujete rižu na fotki? E taj trik nisam znala no gospodin Mladen nam je rekao da se riža stavi pred kraj pečenja da bi pokupila višak tekućine, dobijete na kraju finu rižu i manje tekućine u pečenju. Mislim da ću ovaj trik koristiti i dalje.

Naša hladetina se kuhala satima na laganoj, jako laganoj vatri. Toliko dugo da smo Zvonimir i ja stigli otići na izložbu u grad i vratiti se na kraj kuhanja taman da uhvatimo gospođu Vesnu kako vadi sloj masti koji je zaplivao na površini juhice.

Kad smo dobili željeni volumen juhe, probali smo je li dovoljno slano. Naime, pošto su kožice, nogice i rep već bili nekoliko tjedana u pacu, unatoč tome što su oprani i dalje nose slanoću pa treba pažljivo ipak prvo probati a onda posoliti koliko želimo.

Uvijek me zanimalo kako znamo kad će se od juhe zapravo napraviti želatinasta masa. Naravno, znam da su tu najbitnije svinjske kožice i nogice čiji kolagen je ključan za želiranje.
No kako znam da je to taj tren u kojem se juha skida sa štednjaka? Kaže gospođa Vesna da se lijepi na prstima. Znači, probamo je li dovoljno slana i malo probamo po žličici lijepi li se te ju malo probamo na prstima radi li isto. I to je to.

Iz gotove juhe smo izvadili meso. Znam da kod nas nije običaj vaditi kosti no gospođa Vesna je spretno iz još vrelog mesa brzim pokretima odvajala kosti.

Hladetinu smo raspoređivali u manje zdjelice pošto je bila namjenjena za tradicionalno četvrtkovanje pa da svatko ima svoju porciju.
Svaka je zdjelica dobila malo od svakog dijela koji se kuhao u juhici.

Slagali smo u zdjelice meso, zalili juhom te posipali sa malo sitno sjeckanog češnjaka.

Na površinu naše hladetine smo posipali papra i neizostavne crvene paprike koja se prekrasno širila po površini. Sam je gušt to gledati a kamoli probati.

Znate koji je sad najgori dio? Čekati da se hladetina stisne. 

Nekoliko sati je za to dovoljno no najbolje ju je napraviti dan dva prije nego je odlučimo konzumirati.

Mi smo se sljedeći dan vratili da vidimo je li se naša hladetina stisnula (nismo ni sumnjali u čarobne ruke gospođe Vesne) te da je pofotkamo u svom njenom sjaju. 

Hladetina gospođe Vesne je bila savršen ručak uz malo friškog kruha i narezanu glavicu luka, hvala joj što se potrudila za nas. Ne sjećam se kad mi posljednji put hladetina bila toliko ukusna, možda baš zato što smo uživali u cijelom procesu i s nestrpljenjem čekali da je možemo probati.