Vilicom kroz Sloveniju

U trenutku kad smo dobili poziv za ovu gastro turu kroz Sloveniju, znala sam da je to nešto što se ne propušta. Objeručke smo prihvatili poziv i čekali nestrpljivo dan polaska. I da, ovo će biti dugi post, no vjerujte mi, isplatit će se.
Na putovanje je krenulo naš četvero iz Hrvatske. Lidija s Gastro.hra, Sandra s bloga O slatkom i slanom i nas dvoje a tamo smo se družili s kolegama iz Slovenije, Srbije, Austrije i Italije. Šaroliko društvo spremno za slovensku enogastronomsku avanturu.

Put iz Hrvatske nas je odmah vodio u Gostilnu Rajh u Murskoj Soboti. Dok smo uzbuđeno gledali tko je sve s nama, pokušavali zapamtiti imena, već je tu bila vlasnica restorana, gospođa Tanja koja nas je upoznala s dugogodišnjom obiteljskom tradicijom gdje je ona već četvrta generacija koja vedro dočekuje goste.

Provela nas je kroz prostorije restorana, naravno i kroz kuhinju, do vrta u kojem uzgajaju svoje povrće i začinsko bilje. Ne brinite, nismo izašli samo gledati divan vrt. Tamo nas je već čekalo sve spremno za kuhanje. I naravno, prefino vino Puklavec vinarije iz Ormoža.
Nazdravili smo pjenušavim vinom i započeli našu slovensku gastro avanturu.
Sin gospođe Tanje, Leon, nastavlja obiteljsku tradiciju te je upravo on za nas pripremao jela u kojima smo kasnije uživali.

Nakon kratkog upoznavanja, zbrajanja svih gastro blogera i novinara koji su s nama, dan smo započeli slovenskom inačicom langoša koje su obogatili raznim umacima, naribanom svježom rotkvicom, hrenom i češnjakom. Divan početak zagarantirao je pretpostavku da ćemo u Gostilni Rajh jesti domaće i fino.

Sljedeće jelo je bila hladna juha od krastavaca koja se tradicionalno jede s kuhanim krumpirom prelivena fini bučinim uljem Kocbek s također dugom obiteljskom tradicijom koja svoju priču piše od 1929. Ovo nas je ulje pratilo cijelim putem i nismo se žalili.

Glavno jelo se krčkalo u kotliću. Bio je to pileći paprikaš koji su nam poslužili s neobičnim prilogom. Pogađali smo jesu li žganci ili krumpir. Naime, oboje su. Žganci s krumpirom koji tamo zovu dödoli. Svakako ću ih raditi doma prvom prilikom. Poslužuju se posipani prepečenim čvarcima i prženim kolutovima luka. Savršeno.

Griz po griz, došli smo do deserta. Najboljeg deserta čiji recept već tražim u bespućima interneta ne bih li ga nekako približno rekreirala doma. Sladoled od bazge. Brdo sladoleda od bazge uz koji smo pili prefini traminac. Spominjem ga jer mi je jedno od najdražih vina koje smo u Sloveniji probali.

 

S desertom je završio naš dan u Gostilni Rajh i krenuli smo prema hotelu Ajda gdje smo, nakon što smo se smjestili u sobe, pojeli još jedan desert u Café Praline, i to poznatu prekmursku gibanicu na dva načina, onaj moderni i onaj tradicionalni. Kao što doliči jednom tradicionalnom blogu, više nam se svidjela upravo takva varijanta.

Moram priznati da sam sretna i sita otišla na spavanje sa slatkim iščekivanjem idućeg dana za kojeg sam bila sigurna da će biti ispunjen finom hranom. I bio je.

Nakon doručka u hotelu koji se ne smije propustiti, krenuli smo put Ptuja gdje nas je ugostila, tko drugi nego Perutnina Ptuj. Dočekani smo opet finim vinima ispred dominikanskog samostana iz 1230. g. u čijem je dvorištu bio priređen pravi pravcati piknik.

Voditelj restorana Tri lučke, Dejan Mastnak je pripremao cijeli menu na Weber roštiljima. Da, naravno, zaključila sam da trebam jednog takvog doma. Ne chefa već roštilj, da me ne bi krivo shvatili.

Podijelili su nas u timove, jer se očekivalo da ćemo pomoći u pripremi jela no odmah priznajem, nisam baš previše bila korisna za razliku od našeg vozača kojeg je ovo gastro iskustvo s nama oduševilo i koji je bio majstor od roštilja za naš tim. Vili, hvala ti!

Na meniju su bili pileći zabatci u texas umaku, krumpantoč- polpetice od krumpira, grin cajg- povrće s roštilja i sve to s majonezom od luka. I sve sa roštilja, naravno.

Jelo nas je oduševilo no desert, cheesecake pripremljen na Weber roštilju (da, i to se može) sa sladoledom i jagodama, nas je bacio na koljena. Probali smo mi i prefini rižoto sa šparogama i lećom, pileća krilca, salate i zalijevali sve s raznim Pullus vinima od kojih mi je najdraži opet bio slatki muškat.

Siti i omamljeni odličnom hranom i suncem, no dobro, malo i vinom, otišli smo na sljedeću destinaciju. Odlučna da ću jesti što manje, u Hranilnici prekmurskih dobrot u Murskoj Soboti ipak nisam mogla odoljeti neobičnim čokoladama na koje sam se odmah bacila, a kad sam ugledala, i probala, bučine sjemenke u bijeloj čokoladi s narančom, zaboravila sam da sam ikada išta jela.

Pošto i sami razmišljamo o izdavanju kuharice u nekoj daljnjoj budućnosti, razveselio nas je poklon koji smo dobili a to je Tradicionalna prekmurska kuharica Mateja Fišera koju smo s radošću listali a uskoro ćemo isprobavati recepte i u Forking kuhinji.

Pomislila sam da ovaj dan ne može postati bolji. Grdo sam se prevarila. Svi znaju da obožavam meso. Ali baš obožavam. I da, odveli su me u raj. U Šunkarnu Kodila.

Šetali smo među prekmurskim šunkama, upijali mirise i znanje kojim nas je oduševio vlasnik ovog objekta. Detaljno nam je objasnio proces proizvodnje, strpljivo odgovarao na sva pitanja i proveo nas kroz sve faze nastanka ove delikatese. Na kraju smo, naravno, u njihovom prekrasnom restoranu sa savršenom kuhinjom koju bih rado imala doma, degustirali njihove proizvode, od prekmurske šunke, kuhane šunke do larda i odreska od mangulice. Da ponovim, bila sam u raju. I nekako sam čarobno našla mjesta za još.

Bio je to dan bogat sadržajem pa smo nakon šunkarne svratili do Lušta. Rekla bih, do farme paradajza koja svoje povrće (voće zapravo), uzgaja uz pomoć geotermalne energije u zatvorenom prostoru.

Zadivljujuć prostor pun prekrasnih rajčica nas je očarao što vizualno što okusom rajčica koje smo mogli ubrati i pojesti dok smo slušali o samom Luštu. Probala sam pet vrsta koje su bile tako slatke da bi neznajuć što jedem pomislila da jedem šljive.

Da nam povrće ne bi preteško palo na želuce, a i dugo nismo već nešto popili, brzo smo se uputili u Hotel Diana u Murskoj Soboti gdje nas je već čekao još jedan prekmurski specijalitet, a to je bograč. Rekla bih gulaš s tri vrste mesa, svinjetinom, govedinom i divljači te krumpirom. Mislite da smo propustili pojesti nešto na žlicu? Nikako, brzo su žlice počele lupkati po dnu tanjura i punih zagrijanih želudaca smo mogli sretno na naše posljednje odredište tog dana.

Šećer dolazi na kraju, to svi znamo, a mi smo ovaj dan zašećerili u Posestvu Passero u kojem smo imali prilike probati neobične čokolade i popratiti proces nastajanja punjenih pralina.

Naravno da smo iste odmah i probali. Oduševljeni čokoladama i pralinama, poslušali smo i priču vlasnika ovog objekta, čija je ljubavna priča je udružila kćer mesara i majstora od čokolade te u njihovom objektu možete kupiti i slatke i slane zalogaje a obje ljubavi su sigurno spojene u pralinama s čvarcima. Od sokova do vina, marmelada i proizvoda od bučinih sjemenki, sve možete probati ovdje i sve je domaće i spravljeno s mnogo ljubavi.

Definitvno bih pobjednikom ovog slatkog posjeta proglasila praline od čokolade i bučinih sjemenki koji je sve oduševio i tražila se pralina više.
Savršen kraj ovog zaista prekrasnog dana čije šarenilo i okuse nosimo sretno sa sobom u Hrvatsku.

Treći dan u Sloveniji smo krenuli prema Ljubljani što znači i napuštanje hotela Ajda. Pakiranje i hotelski doručak da slučajno ne pofali hrane na putu do prve postaje a to je Maribor i Gostilna Maribor. 

Znate da će posjet restoranu biti uspješan kad vas već na ulazu dočeka nasmijano osoblje i rakija. Da, rakija u 11 h. Sve u rok službe i mogli smo veselo započeti ovaj dan.

Iz kuhinje je prvo stigla juha. Birali smo između goveđe i one od šparoga. Pošto moja bolja polovica nije od juhica, dobila sam obje i sreća je bila najveća jer sam u moru hrane žudjela za krepkom juhicom a ove su bile upravo takve.

Iz kuhinje je izašao i chef Gregor Jager koji je pred nama spremao žemljice s tri vrste punjenja, svinjetinom, govedinom i onaj vege sa sirom.

Naš je izbor bila govedina i nismo pogriješili. Zasitan sendvič koji nas je mogao držati sitima cijeli dan. No morali smo napraviti još mjesta za desert.

Šmarn (kajzeršmarn, carski drobljenac, kako god želite) s umakom od vanilije, čokoladnim namazom i džemovima nas je dozivao svojim bojama i mirisom. Toliko je bilo fino da sam se pitala kako to ne pripremam doma i je li sramota u restoranu lizati tanjur. Nisam polizala tanjur ali ću se šmarna sjetiti i kod kuće možda za neki slatki doručak.

Posjet Gostilni Maribor smo zaključili zajedničkom fotografijom i krenuli u kratki razgled grada. Bio bi on i duži da nije pao pljusak koji nas je prisilio da se sklonimo s ceste. No nije mi nimalo žao jer smo završili u divnom Oglednom depou namještaja koji nas je sve prebacio u neka druga vremena kojih se s nostalgijom sjećamo. Čarobno mjesto koje bi svakako u Mariboru trebalo posjetiti.

Od kiše smo se sklonili gdje drugdje nego na još jedno kušanje vina u Hišu stare trte, najstarije vinove loze u svijetu koja još uvijek rodi. Najdraže vino koje smo kušali mi je opet bilo ono najslađe, muškat.

Kiša je prestala i mi smo krenuli prema Restavraciji Sedem koji je jedini restoran u Sloveniji u kojem rade isključivo polaznici Visoke škole za turizam i ugostiteljstvo.
Dočekali su nas na zadnjem katu zgrade s pjenušavim vinom i trešnjama i upoznali nas s radom škole ali i restorana.

Da svoj rad i znanje stečeno u školi shvaćaju ozbiljno, imali smo prilike vidjeti čim smo ušli u prostore škole. Vrhunsko opremljeno mjesto koje ima sve, od kuhinje do hotelske sobe i spa zone, sve da bi svoje polaznike što bolje pripremili za rad.

Tu naravno, najbolju praksu odrađuju u svom restoranu gdje pod paskom mentora imaju priliku pokazati svoje znanje i vještine te kreativnost. U to smo se uvjerili na licu mjesta gdje nas je mladi chef od samo 24 godine osvojio svojom inačicom šaumrole. Malo je reći da je bilo savršeno. I desert i gledati kako nastaje na tanjuru.

U prostorima škole smo imali još jednu degustaciju vina i sparivanje sa sirevima. Naime, imaju učionicu namijenjenu upravo tome. Sa svjetlima u njima da bi pogledali dobro boju vina i malim sudoperima.

Sjeli smo u "učionicu" i kušali još vina vinarije Puklavec i moj konačan sud je da je njihov traminec i rumeni muškat jedno od najboljih vina koje sam imala prilike probati. Savršeno je.
Tu je završio i naš posjet Mariboru, preostalo nam je samo obećati da ćemo se vratiti i krenuli smo prema našem finalnom odredištu, Ljubljani.

Check in u hotelu Park je prošao brzo i vremena je bilo za ostaviti stvari i malo predahnuti do nove avanture, food toura po Ljubljani.

Naš vodič Martin nas je već čekao kad smo se spustili iz soba i krenuli smo. U planu je bilo pet mjesta na kojima ćemo jesti hranu tradicionalnu za Ljubljanu i Sloveniju.
Krenuli smo od Klobasarne i njihove kranjske kobasice. Zvonimir i ja smo već Klobasarnu posjetili i znali smo da nećemo ostati razočarani, što se i pokazalo točnim, svi smo popili po čašu njihovog vina, cvičeka i krenuli dalje.

Sljedeći restoran je bio Vodnikov hram i tamo smo jeli goveđi jezik sa umakom od hrena. Iznutrice su meni uvijek rado viđene na tanjuru tako da me i ovo oduševilo. Popili smo čašu bijelog vina i veselo trljali ruke u iščekivanju što je sljedeće.

U Drugoj Violini smo pojeli tradicionalan praženi (restani krumpir) i zalili ga s čašom Union piva. Ok, počelo nam je već ponestajati snage no nismo se dali.

Hodali smo za Martinom i slušali priče o Ljubljani i njenoj povijesti dok smo sa zanimanjem gledali prolaznike u pionirskim uniformama. Naime, bio je Dan mladosti, tj spomen na isti, i diljem grada su se održavali brojni događaji na tu temu.

No vratimo se mi na hranu. Dok su mnogi već priznali poraz, ja se nisam dala. U restoranu Maxim su nam ponudili pohani pileći batak s krumpirom i tartarom. Ne, ne odbijam fino pohano, a ovo je zaista bilo vrhunsko. Uz čašu vina, slistila sam ga u sekundi.

Zadnja destinacija je bila Kavarna Nebotičnik u kojoj smo se zasladili slovenskom verzijom orehnjače, poticom i likerom od borovnice. Savršen kraj dana bogatog što hranom što pićem nije mogao završiti bolje nego u ponoć uz pogled s 12. kata na Ljubljanu.

Zadnje noćenje i zadnji hotelski doručak u Sloveniji proveli smo prepričavajući food tour koji nas je sve izmorio i dobrano nahranio. No veselje zbog zadnjeg restorana koji posjećujemo je bilo opipljivo.

Naime, radi se o restoranu JB u Ljubljani koji je jedan od najboljih restorana u Sloveniji i Europi a svakako ste čuli za chefa i vlasnika, Janeza Bratovža, koji je poznato ime u svijetu gastronomije.

No naš domaćin nije bio on već njegov sin koji je krenuo stopama svog oca i to uspješno. Tomaž nas je dočekao na ljubljanskoj tržnici gdje nam je pokazao gdje kupuje povrće i kako ga bira za svoj restoran.

Prošli smo i vidjeli ribarnicu na tržnici te se uputili na odredište. Restavracija JB je u vrijeme našeg dolaska bila zatvorena za goste i osjećali smo se počašćeno i privilegirano već pri samom dolasku a kad smo stupili u kuhinju restorana, oduševljenje je bilo vidno.

Uz Tomaža je nas je u kuhinji dočekao Rok Kralj i bio je zaista gušt i zadovoljstvo gledati ih kako skupa rade. Da nam ne bi promaknuo ni jedan pokret, sabijali smo što glave što fotoaparate i mobitele oko radnog mjesta kuhara, toliko da sam u jednom momentu pomislila, Bože, ja bih nas sve istjerala van, stoga svaka čast dečkima koji su nas pretrpjeli u njihovom svetom prostoru i dali nam priliku da vidimo kako se to radi u kuhinji restorana tog kalibra.

Za nas su spremali sedam jela. Krenuli smo s kockama dry aged govedine u umaku od mesa s kavijarom i kremom od senfa s par listića raznih salata. Ja ću vam sad biti iskrena, nisam od nepečenog mesa. Medium je meni granično a ovo je bilo manje pečeno od medium. No nisam se žalila. Bilo je fino.

Sljedeće jelo je bila tuna opet je vidjela jako malo kuhanja što je i očekivano no pošto nisam obožavatelj tune a ni sirovog, probala sam samo malo i opet, nisam se žalila, bilo je jako ukusno. Tuna s nekom kremom od algi, tankim filetom krastavca i tempurom, vjerujem da bi jelo i više nego zadovoljilo ljubitelje tune.

Nakon tune je bio red na drage mi škampe koji si bili servirani na kremi od badema i s pjenom od limunske trave. Divno kako sam i zamišljala da bi moglo biti.

Ono što me oduševilo je signature dish restorana, ravioli. Tako jednostavni a puni okusa, punjeni sirom i pistacijom, u mesnom umaku s vrhnjem i guščjom jetrom. Više nego savršeno. Potrudila sam se upamtiti sastojke za tjesteninu da mogu takvu istu pokušati rekreirati doma. Veselim se. Ovo mi je definitivno bilo najdraže jelo taj dan.

Zvonimir bi glasao za jelo koje je slijedilo. A to je žumanjak jajeta zaliven masti i svježim čvarcima. I ovo je nešto što ćemo svakako probati rekreirati doma. Sastojke imamo!

Predzadnje jelo su bili goveđi obrazi, njihova verzija štrukli u mesnom umaku sa šparogama. Meso je bilo toliko meko da se raspadalo u ustima a na tanjuru nije baš tako izgledalo. Malo je reći da sam se oduševila.

I zadnji naravno desert, sladoled i krema od skute s prženim lješnjacima, medom i malinom preliveno bučinim uljem. Može li bolje od ovog?

Savršen završetak ovog savršenog gastro putovanja. Vjerojatno sam negdje nešto promašila u sastojcima i opisima zadnjih jela, no nemojte zamjeriti, fotografije govore bolje od riječi sigurno a ja sam bila preuzbuđena da bih sve pamtila od riječi do riječi.

Slovenija se pokazala kao izvor divne hrane a Slovenci kao savršeni domaćini. S veseljem ćemo se vratiti i neke stvari svakako ponoviti a vjerujem i otkriti puno novih.
Hvala vam, susjedi, bilo nam je izuzetno zadovoljstvo i toliko smo uživali da se teško vraćamo u svakodnevicu ovih dana.
I hvala kolegama blogerima, gastro novinarima i svima koji su se družili s nama tih dana. Bilo nam je prekrasno i rekli bi, ponovilo se što prije!