četvrtak, 23. kolovoza 2018.

Vilicom kroz Špancir


Tradicionalno svake godine odlazimo bar na nekoliko dana u Varaždin a taj nam je barokni grad najdraži upravo za vrijeme Špancirfesta. Za one koji ne znaju, a sumnjam da takvih ima, Špancir je ulični festival koji oživljava ulice ovog grada kojekakvim događanjima, od glazbenih do onih umjetničkih, sve pršti kreativnom energijom koja tradiciji daje suvremeni sjaj i na svakom nas koraku uvlači u čarobnu prošlost i živu sadašnjost Varaždina i njegovih stanovnika.


Grad u kojem se zaista osjećamo kao kod kuće nas godinu za godinom oduševljava šarolikom ponudom, od divne Uske ulice u kojoj caruje Kreativnica, Vinskog grada do onog što nas najviše zanima, gastro kutak, u Zoni Stari grad, u koji uvijek bar malo zavirimo.


Ove smo se godine ipak odlučili i malo više potruditi da bi vam odali naše favorite za koje bismo odmah rado potegnuli do Varaždina a i vi stignete još do nedjelje kad festival zatvara svoja vrata. Ili ulice, kako vam drago.


Krenimo od jutra. Zašto od jutra? Jer se po njemu dan poznaje a naša jutra u Varaždinu uvijek počinju kobasicama i to onim Šanjekovim. Najstariji, sigurna sam i najpoznatiji, fast food u gradu nas mami već godinama i osim hot dogova u koje možete staviti debrecinku ili hrenovku, možete na licu mjesta pojesti i par kobasica uz dodatak senfa ili ketchupa i finog bijelog friškog kruha.


Osim hot doga savršenog za daljnje španciranje, uvijek se počastimo i kojim parom kobasica za doma. Šanjek je poznat po svojim kobasičarskim proizvodima od ždrebetine i konjetine prema kojima sam na prvu bila skeptična, moram priznati, no toliko su me privukli svojim mirisom da nisam mogla odoljeti i otad mi je ovo svakako destinacija broj 1 u Varaždinu neovisno o Špancirfestu.


Zona Stari grad je sljedeća gastro destinacija koja obiluje street foodom. Od standardnih kobasica i langoša, do burgera, ćevapa, rebarca do venezuelanske kućice s nama milim arepama.


Na Španciru je i počela naša ljubav prema arepama i spojila nas s divnom obitelji Luque koja nas iznova veseli svojim venezuelanskim specijalitetom. Nismo propustili i ove godine pozdraviti drage prijatelje Luciju i Vida, koji su bili vrijedni na štandu, ali i omastiti brk odmah pokojom arepom. Toliko smo ih do sad spominjali, pa čak i radili u našoj kuhinji, da ne znam koliko ova lepinjica od prekuhanog kukuruznog brašna i treba poseban opis. Od ponude na štandu, naš je favorit i dalje od milja zvana svinjica iliti pernil. Ma neću vam ni govoriti sve sastojke, morate otići, probati i uvjeriti se koliko je to dobro.


Nemojte propustiti ni ostale kombinacije okusa, svakako bih uz svinjicu, preporučila piletinu koja je, koliko sam primijetila po onima koji su s nama stajali u redu, posebno poželjna. A kako ne bi i bila kad se savršeno ljubi s avokadom, sirom i domaćim umacima obitelji Luque za koje se spremam užicati recepte da ne moram čekati food festivale da bih uživala u njima.


Nakon arepa smo poželjeli pojesti nešto slatko i, vjerovali ili ne, završili na štandu Ginger sushija, lanca restorana iz Zagreba koji su prvi, vjerujemo ne i zadnji, put na Špancirfestu.


Razveselilo me vidjeti i sushi u ovogodišnjoj ponudi među svim mesnim specijalitetima a rekla bih da mnogi dijele mišljenje sa mnom jer je interes za njihovu ponudu bio zaista velik.


U Gingeru, osim raznih veličina sushi boxova, možete pojesti i fine spring rolice te ono za što sam osobno zapela, pomalo neobičan sladoled.


Sladoled od vanilije u omotaču napravljenom od rižinog brašna. Ok, moram priznati da sam se išla malo obrazovati jer me desert oduševio. Internet kaže da se taj desert zove mochi ice cream, a mochi je upravo slastica od rižinog brašna i ovdje je njome omotan sladoled. I da, kombinacija je savršena. Gumasta neobična tekstura izvana a kremasti sladoled iznutra. I da, da bi me potpuno osvojili, prelili su mi sladoled čokoladom.


Sretna i vesela, s kutijom sushija za kasnije pod rukom, mogla sam špancirati dalje dok sam, prenespretna za baratanje štapićima, besramno svoj sladoled nabila na jedan on njih i grickala ga putem do sljedeće lokacije.


Ponuda caffe barova i terasa je ogromna, imam nekad osjećaj da je cijeli grad jedna velika terasa i teško je odlučiti se za svoje mjesto pod suncem, točnije, ono u najdebljem hladu. U toj smo potrazi naletjeli na divan bar Cava, punim nazivom Cava fine wine and coffee bar koji ima odličan izbor vina, što butelja što onih na čaše. Dok sam uživala u čaši pjenušca u debelom hladu njihove terase, upravo u tom se dvorištu spremalo nešto.


Odjednom su dvorište preplavile gospođe u narodnim nošnjama, vješto noseći pune košare i kutije kolača. Ok, pogodili smo mjesto a očito i vrijeme.
Među mnogim orehnjačama, štruklima i silnim kolačima koje su gospođe izvadile na štandove, opet nam je pažnju privukao jedan štand, onaj Udruge žena "Trnovečko srce" koje su nam spremno prezentirale svoj adut iz rukava, trnovečku makovnjačku. Moram priznati da sam sa strahom uzela komad u ruke jer nisam neki veliki baš ljubitelj maka, no na prvi griz, bila sam kupljena.


Trnovečku su makovnjačku zaštitili i službeno pošto se tradicionalno u njihovom selu sprema već 150- 200 godina. Ponosno su nam pokazali certifikat a nama je preostalo samo posnimiti i sam recept i, nadam se, uskoro se odvažiti rekreirati ga i u Forking kuhinji.


Opet smo ogladnjeli. Da. Bilo je vrijeme za ono što čekamo već dugo. Ok, ne baš u ovom obliku no bolje ikako nego nikako. Da postoje zvučni efekti, sad bih rekla: drum roll, please.


Naime, restoran koji se već dugo spremamo pohoditi, Đurina hiža, je u sklopu Julijanovog dvorišta i u suradnji s tvrtkom Meat the king koja je bio zaslužna za vrhunsko meso u ovom dvorištu, ponudio svoj street food i na Špancirfestu.


Krenimo od prekrasnog dvorišta koje zaista odiše nekim drugim vremenima i ističe se detaljima koji su kao stvoreni za najzabavnije Instagram fotografije. Ne znamo je li ljepši po danu ili kad padne mrak i atmosferu na još jednu drugu razinu podignu svjetla lampica i svijeća.


Vratimo se mi na hranu. Malo tko toliko strastveno priča o hrani kao Nikola Božić koji vodi restoran Đurina hiža. Pratimo ih već dugo i pokušavamo ući u njihovu kuhinju i nadamo se, zbog vas i zbog nas, da ćemo to uskoro i ostvariti. Lijepa obiteljska priča koja je krenula od ljubitelja prirode dede Đure a cijela obitelj ju je objeručke prihvatila te svi svoje glave i ruke skupljaju oko restorana, od onog što se jede do onog što se popije. Više o Đurinoj hiži u nekoj drugoj priči, nadam se uskoro, a sad ćemo o njihovom meniju na ovom festivalu.


Da, mi smo došli na burgere. Srećom smo taman uhvatili vrijeme otvaranja ovog dvorišta pa je Nikola još nekako uspio malo vremena odvojiti da nas upozna s ponudom.
Naizgled nevelik menu a bome smo dobro morali razmisliti što ćemo prvo probati. Odlučili smo se za burgere i to one od odležane junetine, The king burger, te onaj od mesa crne slavonske svinje, The queen burger, koji me je posebno zanimao.


Ok, izbori su nam bili pomalo dosadnjikavi s obzirom na to da se u smokeru dimila junetina za Smokey beef bandit, u tortilju umotano vrhunsko meso te ono što smo kasnije i imali prilike probati, Nasty black pig, pulled pork varijanta sendviča, također od komada mesa crne slavonske svinje dimljene u smokeru desetak stvari. I da. Ostali smo oduševljeni. Je li to uopće potrebno napominjati?


Dok smo čekali burgere, pijuckali smo njihove domaće sokove koje rade sami i gemišt od njihovog vina. Više od toga nam nije bilo potrebno. Osim hrane naravno. Također u svojoj ponudi imaju odlično craft pivo iz bjelovarske kuhaonice Zeppelin craft brewery, koja smo ovaj put preskočili no vjerujem da je pivopijama to bitna informacija.


Nikola nam je pokazao da nemaju unaprijed pripremljene pljeskavice već samo bule mesa za koje se pobrinuo Meat the king dok se pljeskavice oblikuju prije same termičke obrade. Imali smo mi svakakve želje i željice, i Nikola ih je sve s razumijevanjem prihvatio no jedno je bilo jasno, ne smijemo tražiti well done pečene burgere. I da nam je palo na pamet, njegove bi prijetnje shvatili ozbiljno.
Glad je bila na vrhuncu dok su burgeri stigli. Čekaj! Prvo fotkanje. Gledaš u to prekrasno pecivo, savršeno pečeno meso, i čekaš? Zvuči kao noćna mora? I bilo je.
Fotkanje je bilo završeno u rekordnom roku i već smo navalili isprobavati burgere. Osim savršenog mesa, oduševilo nas je pecivo (Nikola, žicat ćemo recept za osobne potrebe nekad), koje je bilo svježe, mekano a nije se raspadalo pod sočnim domaćim umakom i karameliziranim lukom u burgeru.


Vratimo se na hvalospjeve mesu. Da, zajedničkim smo snagama zaključili da je ovo definitivno burger koji je zasjeo na prvo mjesto što se naše rang liste tiče. Prekrasno meso, savršeno pecivo, sir, i umak koji zaokruži tu cijelu priču. Teško će ovaj burger sići s prvog mjesta. Nas ste kupili definitivno.


Već kombiniramo što ćemo jesti na zagrebačkom burger festivalu koji im je u planu a uz ove burgere, voljeli bismo isprobati i specijale Đurine hiže s mesom divljači i, moja tiha patnja, onaj od janjetine.
Nadamo se brzom susretu, što za stolom, što u kuhinji, a veselimo se probati i druga jela koja Đurina hiža nudi a bliža su ovom blogu, ona ipak malo tradicionalnija od burgera.


Punih smo trbuha pohitali ka Vinskom gradu na malo tekućeg osvježenja no iscrpljeni i dobrano već umorni od španciranja po suncu, brzinski sam, u zaista raskošnom izboru vina u ovom najdražem mi gradu (onom vinskom), izabrala dvije boce u kojima smo uživali na terasi do dugo u noć. Pošto sam zaista sklona slatkim bijelim vinima, moj su prvi izbor uvijek muškati, tako da nisam nikog iznenadila odlazeći kući s dvije boce upravo tog vina.


Slučajno sam uhvatila jedan međimurski muškat, a zaista ih obožavam, i to onaj vinarije Lovrec i nisam požalila.
Već provjereno sam odabrala i bocu rumenog muškata slovenske vinarije Jeruzalem Ormož koji me nikada ne može razočarati.


Zadovoljna vinskim ulovom, škicnula sam i gastro ponudu, kuhao se grah s kobasicom koji me mamio no uz najbolju volju nisam imala gdje staviti niti žlicu, a na istom mjestu možete pojesti i gulaš, pastu tartufatu te platu pršuta i sira koja je savršeno pristajala u okrilje Vinskog grada.


Sigurna sam da ste se do sad uvjerili u raznovrsnost ponude hrane i pića, i da ste pronašli nešto što bi rado probali na ovogodišnjem Špancirfestu.
Mi smo se tužno pozdravili s njim do sljedeće godine a vas pozivamo da još ovaj vikend posjetite Varaždin i uživate u njegovim ulicama. Sigurno ćete naći nešto za sebe na svom španciranju.












2 komentara:

  1. U Varaždinu sam bila jako davno, pr oko trideset godina. Sad sam u delu sveta za koje je taj divni grad inostranstvo. Uživala sam u ovoj reportaži, toliko sam srećna što postoji ta lepa urbana kultura povezana sa tradicijom i što je iznela ovako divan događaj. Hvala što ste ovo napisali da i mi, kojima je Varaždin trenutno baš daleko, uzivamo. Jedva čekam recept za trnovečku makovnjaču.

    OdgovoriIzbriši
  2. Hvala vama što nas pratite i drago nam je da smo vam mogli dočarati dašak atmosfere u Varaždinu ovih dana.
    Svakako ćemo isprobati i trnovečku makovnjaču, i mi se veselimo vidjeti kako će nam to uspjeti.

    OdgovoriIzbriši