Istarski pandišpanj

U prvom postu na ovom blogu sam otkrila sramotnu činjenicu da nikada nisam bila u Istri i da je za mene taj kraj misterij. Kad sam nedavno imala priliku zaviriti u taj kutak Lijepe naše, nisam je nikako htjela propustiti. Pošto je izlet bio kratak a izuzetno sladak (ponešto i slan), brzo sam razmišljala što želim vidjeti. 

Ono što je mene najviše privlačilo, očito s razlogom, je unutrašnjost poluotoka. Manja mjesta, fina hrana, naravno, i vino. O da, vino. Bila sam bez svoje foto polovice pa se ne mogu podičiti fotografijama no nekako ovog puta vrednujem ono što je ostalo u oku, rekla bih i srcu. 

Srećom, imale smo našu Ivu da nas provede po Roču, Humu, Kotlima i imale smo mi u planu štošta nešto, no onda smo sjele pojesti, pa je trebalo nešto i popiti i nakon toga više nije bilo vremena za nastavak. Idućom prilikom. No čemu ova priča. Priča je tu da bih vas upoznala, one koji su, kao i ja neznalice, s divnom obiteljskom vinarijom Franc Arman u Vižinadi. Oduševljena gostoprimstvom mladog domaćina Olivera i vinima obitelji Arman, doma sam ponijela dvije boce. Jednu pjenušavu malvaziju Perla Bianca i Teran barrique koji me oborio s nogu. Rekla bih doslovce. 

Uglavnom, odlučila sam uz ta vina kojima ćemo se počastiti, pripremiti dva istarska jela. Naime, znam da pjenušava Perla Bianca ide uz lagana predjela i kao aperitiv, no ja sam je odlučila servirati uz desert. Ne znam koliki sam enološki grijeh počinila, nadam se da mi nećete zamjeriti no meni je ova kombinacija bila naprosto savršena. 

Razmišljajući o desertu, kopanjem po receptima, došla sam do pandišpanja. Slatko jelo od tek nekoliko sastojaka korijene svog naziva vuče iz španjolskog Pan di Spagna iliti, španjolski kruh. 

Pandišpanj:

8 jaja

8 žlica šećera

8 žlica brašna

dvije žlice domaćeg prošeka

1 prašak za pecivo

1 vanilin šećer

korica naranče i limuna

150 grama suhih smokava

Proučavajući recepte za ovaj desert, opet dolazim do zaključka da svaka kuća ima svoj. Ja sam ih iskombinirala sve da bih dobila savršen. U osnovni recept smokve ne idu. No moja istarska veza Iva mi je rekla da oni stavljaju doma smokve i bademe. Bademe sam za ovaj put preskočila i ubacila samo smokve. 

Svaki recept koji sam pročitala je imao nešto zajedničko. Dugo miješanje. Dugo. Znači, nonice su nekada lupale ta jaja pola sata minimalno. Rukom. Danas imamo, srećom, miksere pa je i 20 minuta sasvim dovoljno. 

Pripremila sam sve sastojke. Sve mora biti na sobnoj temperaturi. Naribala sam korice limuna, nasjeckala smokve. Nek čeka. 

Ono što sam radila je da sam prvo odvojila bjelanjke od žutanjaka. U žutanjke sam dodala šećera koliko i jaja, osam žlica ovaj put pošto sam radila od osam jaja. Osim šećera, dodala sam i jedan vanilin šećer. I miksala. Miksala sam točno 20 minuta. Ne znam zašto. Rekle nonice da treba dugo pa sam ja to eto dok mi ruka nije otpala.

Jaja su postala pjenušava i bijela. Jao, kako fino mirišu domaća jaja, prekrasno. 

Nakon toga sam bjelanjke smiksala u čvrsti snijeg.

U izlupane žutanjke sam dodala ribanu koricu limuna i naranče i žlicu po žlicu brašna pomiješanog sa praškom za pecivo i miješala ručno dvenom kuhačom. Lagano, lagano. I da, nikako ne smijem to zaboraviti. Svo miksanje i miješanje, u istom smjeru. Kažu nonice a to se ne krši. Miješanje kuhačom traje, lagano, strpljivo malo po malo dodavati brašno.

Nakon toga, strpljivo, polako, malo po malo dodala sam i snijeg od bjelanjaka. Sve u istom smjeru, polako da ostane pjenušavo. 

Na samo sam kraju dodala dvije žlice domaćeg prošeka i sitno nasjeckane smokve. Opet, lagano to promiješati.

Namastila sam posudu u kojoj sam pekla. Izbjegla sam kalup za tortu zbog nonica. Pekla sam u širem a plićem loncu kojeg sam namastila i pobrašnila i u njega ulila smjesu. 

Pekla sam na 150°C otprilike 40 minuta.

Gledala i nadala se da biskvit neće past i da smokve ostanu posvuda a ne samo na dnu. Ili na vrhu. Jer kad je naš pandišpanj bio gotov, okrenuli smo zdjelu i nadali se da će lijepo ispasti van. E pa neće. Morala sam malo proći nožem okolo zdjele i nakon toga je ispao van bez problema. 

Pandišpanj smo posipali šećerom u prahu i to je to. Ne znam čemu sam se više veselila, hladnoj boci vina koja nas je čekala ili okusu prefinog biskvita sa smokvama. Hvala nonicama na receptu za ovaj jednostavan a prefin recept i vinariji Franc Arman na vinu u kojem smo zaista uživali.