Salata od lignji i krumpira

Prigodno petkom na jelovniku nešto iz mora, a inspiracija je bila zapravo negdje drugdje.
Jeste li čuli za plavi krumpir? Ja jesam, no nisam ga imala priliku jesti i obradovala me vrećica upravo tog krumpira.

Mašta je proradila i odlučila sam spremiti dva jela s tom namirnicom iz dalekog Perua. Osim te plavo ljubičaste boje koja me osvojila, blagodati ove namirnice su mnogobrojne. Bogat je antioksidansima i vlaknima, a u potpunosti bez kolesterola.
No, mi nismo blog koji se bavi takvim činjenicama već finom tradicionalnom hranom te smo ovaj plavi krumpir odlučili pripremiti u salati s lignjama u jednostavnom dalmatinskom receptu.

Da ne bi bilo predosadno, a rekla bih i prezdravo, otišli smo i malo dalje do Kanade po jedan recept koji već dugo želim pripremiti. Poutine je kanadsko jelo koje se sastoji od prženih krumpirića, sira i umaka spremljenog od pečenja ili goveđeg temeljca.
Učinilo mi se zgodno da taj recept prvi put pripremim upravo s ovim plavi krumpirom.

No krenimo od tradicionalnog dijela ovog posta.
Krenimo od samog odlaska na plac po lignje. Koje su bezobrazno skupe. I mislim da je ovo drugi put u životu da nisam posegnula za smrznutim bogapitajotkud lignjama već sam ciljano išla po svježe.
Što je značilo i još jedan omražen detalj osim posezanja duboko u novčanik, posezanje u utrobu lignje.

Salata od lignji s plavim krumpirom

0,5 kg očišćenih lignji
0,3 kg plavog krumpira
6 češnja češnjaka
sol, papar
maslinovo ulje
limunov sok
list peršina

Očistila sam lignje. Da. Iščupala sam iznutrice, s glavom. Gurnula i prste i pročeprkala po unutrašnjosti. Nekoliko puta sam poželjela sve baciti u smeće. No uspjela sam.
Očišćene i oprane lignje sam narezala na kolutiće i pustila da čekaju svoj red.

Ovaj krumpir koji sam dobila je bio najsitniji koji sam ikad vidjela. Znate kako mrzimo čistiti mlade male krumpiriće? E ovo je još gore i uz to ostavlja boju na rukama.
Tako da sam već dio krumpira gulila od ranog jutra, i uz to uspjela odgledati dvije epizode serije i zdjela je bila napola puna. Ili prazna. Ovisi kako gledate na to.

Narezala sam krumpire na sitne što kockice što kolutiće i stavila ih kuhati u posoljenu vodu otprilike 10-15 minuta uz provjeravanje jesu li dovoljno mekani.
U isto vrijeme sam kuhati stavila i lignje, u dovoljno vode da ih prekrije, posolila i dodala dva češnja češnjaka.

Lignje su se kuhale dvadesetak minuta, a za to vrijeme sam na sitno isjeckala češnjak i list peršina.

Kuhane lignje sam stavila pod mlaz hladne vode, ocijedila, a isto sam napravila i s krumpirom.
Sve skupa sam pomiješala, začinila svojom soli s mješavinom začina za salatu (hvala, mama), zalila bogato maslinovim uljem i sokom pola limuna.

Miris je bio toliko divan da je čak i Zvonimir, koji ne jede lignje, a bome ni salatu, rekao da prefino miriše.
Ono što je mene oduševilo u ovoj kombinaciji, osim okusa, naravno, su boje. Morat ćete se složiti sa mnom da ovo zaista izgleda savršeno.

Salata je bila gotova i bilo je vrijeme za igru. Poutine.
Nikad nisam jela pravi, Kanada je predaleko, no probala sam inačicu u Sloveniji jednom i nadala sam se nečem bar približno sličnom samo s ovim obojenim krumpirom.

Krumpir sam narezala na štapiće za pomfrit i dobro ga osušila.
Osim što sam od jutra gulila krumpire, kuhala sam i goveđi temeljac za taj famozni umak.
Temeljac sam kuhala od dijela govedine i povrća. Prvo sam sve skupa popekla i onda zalila vodom i pustila da kuha dok se nije reducirao na trećinu od prvotne količine tekućine.

Umak sam pripremila tako da sam na maslacu popržila brašno do zlatne boje, a zatim dodala tri decilitra goveđeg temeljca i decilitar crnog vina i pustila da kuha. Naravno da nisam imala worcester umak koji bi dao tu bogatu smeđu boju umaku, no zadovoljila sam se i s ovom verzijom pošto je umak bio pun okusa govedine. Začinila sam gotov umak soli i paprom.

U originalnom receptu se koristi curd cheese (koji ne znam prevesti na hrvatski) no ja sam odlučila da će baby gouda biti sasvim dobra zamijena.

Ubacila sam krumpire na vrelo ulje i ispržila kako bih i običan krumpir. U zdjelu sam slagala prženi krumpir koji sam posolila, naribani sir i sve sam zalila vrelim umakom od goveđeg temeljca.
Savršeno.
Pripremat ću opet, pobrinuti se da sljedeći put imam i umak od pečenja i goveđi temeljac da finalni umak bude još bogatiji, a zamišljam si i neke komadiće govedine pečene kao za cheesesteake.

Eto, iskoristila sam plavi krumpir u dobre svrhe i isprobala dva odlična recepta. I ne, ne mogu se odlučiti koji mi je draži.

Za ove hladne dane bih radije ovu masniju i slasniju verziju, dok mi je ova zdravija, morska varijanta savršena za ljetne dane.

Istarski pandišpanj

U prvom postu na ovom blogu sam otkrila sramotnu činjenicu da nikada nisam bila u Istri i da je za mene taj kraj misterij. Kad sam nedavno imala priliku zaviriti u taj kutak Lijepe naše, nisam je nikako htjela propustiti. Pošto je izlet bio kratak a izuzetno sladak (ponešto i slan), brzo sam razmišljala što želim vidjeti. 

Ono što je mene najviše privlačilo, očito s razlogom, je unutrašnjost poluotoka. Manja mjesta, fina hrana, naravno, i vino. O da, vino. Bila sam bez svoje foto polovice pa se ne mogu podičiti fotografijama no nekako ovog puta vrednujem ono što je ostalo u oku, rekla bih i srcu. 

Srećom, imale smo našu Ivu da nas provede po Roču, Humu, Kotlima i imale smo mi u planu štošta nešto, no onda smo sjele pojesti, pa je trebalo nešto i popiti i nakon toga više nije bilo vremena za nastavak. Idućom prilikom. No čemu ova priča. Priča je tu da bih vas upoznala, one koji su, kao i ja neznalice, s divnom obiteljskom vinarijom Franc Arman u Vižinadi. Oduševljena gostoprimstvom mladog domaćina Olivera i vinima obitelji Arman, doma sam ponijela dvije boce. Jednu pjenušavu malvaziju Perla Bianca i Teran barrique koji me oborio s nogu. Rekla bih doslovce. 

Uglavnom, odlučila sam uz ta vina kojima ćemo se počastiti, pripremiti dva istarska jela. Naime, znam da pjenušava Perla Bianca ide uz lagana predjela i kao aperitiv, no ja sam je odlučila servirati uz desert. Ne znam koliki sam enološki grijeh počinila, nadam se da mi nećete zamjeriti no meni je ova kombinacija bila naprosto savršena. 

Razmišljajući o desertu, kopanjem po receptima, došla sam do pandišpanja. Slatko jelo od tek nekoliko sastojaka korijene svog naziva vuče iz španjolskog Pan di Spagna iliti, španjolski kruh. 

Pandišpanj:

8 jaja

8 žlica šećera

8 žlica brašna

dvije žlice domaćeg prošeka

1 prašak za pecivo

1 vanilin šećer

korica naranče i limuna

150 grama suhih smokava

Proučavajući recepte za ovaj desert, opet dolazim do zaključka da svaka kuća ima svoj. Ja sam ih iskombinirala sve da bih dobila savršen. U osnovni recept smokve ne idu. No moja istarska veza Iva mi je rekla da oni stavljaju doma smokve i bademe. Bademe sam za ovaj put preskočila i ubacila samo smokve. 

Svaki recept koji sam pročitala je imao nešto zajedničko. Dugo miješanje. Dugo. Znači, nonice su nekada lupale ta jaja pola sata minimalno. Rukom. Danas imamo, srećom, miksere pa je i 20 minuta sasvim dovoljno. 

Pripremila sam sve sastojke. Sve mora biti na sobnoj temperaturi. Naribala sam korice limuna, nasjeckala smokve. Nek čeka. 

Ono što sam radila je da sam prvo odvojila bjelanjke od žutanjaka. U žutanjke sam dodala šećera koliko i jaja, osam žlica ovaj put pošto sam radila od osam jaja. Osim šećera, dodala sam i jedan vanilin šećer. I miksala. Miksala sam točno 20 minuta. Ne znam zašto. Rekle nonice da treba dugo pa sam ja to eto dok mi ruka nije otpala.

Jaja su postala pjenušava i bijela. Jao, kako fino mirišu domaća jaja, prekrasno. 

Nakon toga sam bjelanjke smiksala u čvrsti snijeg.

U izlupane žutanjke sam dodala ribanu koricu limuna i naranče i žlicu po žlicu brašna pomiješanog sa praškom za pecivo i miješala ručno dvenom kuhačom. Lagano, lagano. I da, nikako ne smijem to zaboraviti. Svo miksanje i miješanje, u istom smjeru. Kažu nonice a to se ne krši. Miješanje kuhačom traje, lagano, strpljivo malo po malo dodavati brašno.

Nakon toga, strpljivo, polako, malo po malo dodala sam i snijeg od bjelanjaka. Sve u istom smjeru, polako da ostane pjenušavo. 

Na samo sam kraju dodala dvije žlice domaćeg prošeka i sitno nasjeckane smokve. Opet, lagano to promiješati.

Namastila sam posudu u kojoj sam pekla. Izbjegla sam kalup za tortu zbog nonica. Pekla sam u širem a plićem loncu kojeg sam namastila i pobrašnila i u njega ulila smjesu. 

Pekla sam na 150°C otprilike 40 minuta.

Gledala i nadala se da biskvit neće past i da smokve ostanu posvuda a ne samo na dnu. Ili na vrhu. Jer kad je naš pandišpanj bio gotov, okrenuli smo zdjelu i nadali se da će lijepo ispasti van. E pa neće. Morala sam malo proći nožem okolo zdjele i nakon toga je ispao van bez problema. 

Pandišpanj smo posipali šećerom u prahu i to je to. Ne znam čemu sam se više veselila, hladnoj boci vina koja nas je čekala ili okusu prefinog biskvita sa smokvama. Hvala nonicama na receptu za ovaj jednostavan a prefin recept i vinariji Franc Arman na vinu u kojem smo zaista uživali.

Štrudla s trešnjama

Ne tako davno, taman prije ove sezone trešnja, sanjala sam da sam u nekom voćnjaku vidjela mala stabla trešanja sa malo plodova ali ogromnih, veličine breskve. I taman kad su dozrijele ove naše, sjetila sam se tog sna jer su ove trešnje bile najljepše koje sam ikada vidjela. Velike, rumene i slatke kao med. U tom trenu zaboravljam strah od visine i penjem se dokle ide, jer stablo je pametnije od nas. Uvijek one najljepše i najslađe ostavi na dohvat samo ptičicama. Neka im je.

Ono što mene veseli sa sezonom trešanja, osim penjanja po stablu, je upravo štrudla. Do sad sam je radila isključivo sa kupovnim korama jer kad mi padne na pamet razvlačenje tijesta, sjetim se svih vještih ruku baka koje to nakon godina iskustva naprave u taj čas. Do sad nikad nisam razvlačila tijesto. Nikad. Ne mogu vam opisati nervozu koju sam osjećala. A da ne pričam o svim videima koje sam pogledala o razvlačenju kora za štrudle, pite, bureke. Sve sam ih pregledala i još uvijek, pojma nisam imala što radim.

Krenimo od samog tijesta koje je bilo izazov dana.

Recept:

500 grama glatkog brašna
mlaka voda
sol
ulje
ocat

trešnje
cimet
šećer
krušne mrvice


Prosijala sam pola kile glatkog brašna i ostavila si na dohvat ruke još malo, za posipavanje. U zdjelu s brašnom sam dodala prstohvat, dva, soli. Dva za mene koja imam male prste. Dvije žlice ulja i malo octa. E sad kad bih vam znala reći točno koliko octa. Imam problem s tim stvarima jer većinom radim odokativno pa ćemo reći da sam stavila čep octa.

I zalijevala sam mlakom vodom dok sam miješala. Malo po malo. I mijesiti i mijesiti. 

Prvo uvijek tijesto zamijesim u zdjeli a kad se prestane lijepiti, prebacim ga na pobrašnjen stol. Tako sam i s ovim. I mijesila i mijesila. Kažu da treba lupiti tijestom koji puta o stol. Nema problema. Lupila. I više od koji puta. 

Kako znamo da je tijesto prave mekoće? Naime, naišla sam na krasnu usporedbu i držala sam se nje.

Netko je negdje rekao, žao mi je, ne sjećam se izvora jer sam sve živo prekopala da nađem recept za savršeno tijesto, da tijesto mora biti kao ušna resica na dodir. 

I bilo je zabavno jednom rukom se držati upravo za ušnu resicu a drugom pipkati tijesto. I bilo je kao ušna resica.

Tijesto je bilo umiješeno, i trebalo ga je pustiti da se odmori. Poklopila sam ga zdjelom u kojoj sam ga prvotno mijesila i pustila sam ga da odmara otprilike sat vremena.

Za to vrijeme smo mi otišli ubrati još malo trešanja, da bude za pojesti dok čekamo štrudlu. Ono što mi je najgori dio ovog receptića je čišćenje trešanja. Znamo da trešnjice imaju male stanovnike. Crviće. I toga sam se najviše pribojavala jer mi zaista nije ugodno vaditi ih van. Prošle godine su bile pune i trajalo je valjda sat vremena da ih očistim.

Začudo, ove naše trešnjice nisu imale stanovnike i bile su čiste i prekrasne za čišćenje od koštica. Pošto mi je pomagala Zvonimirova mama, uspjela nam je olakšati i posao. Dok sam se ja mučila svojim sistemom, trešnju malim nožićem prerezala na pola pa čupala košticu van, ona je prerezala na pola, odvojila onu bez koštice pa još jednom prerezala na pola onu s košticom i tako su ljepše ispadale van. Ta sitna razlika nam je uvelike ubrzala posao i začas smo očistile zdjelu trešanja.

Nadjev je jednostavan. Trešnje, cimet, šećer i krušne mrvice. Znam da se može raditi i tako da se trešnje poredaju na tijesto i onda sipaju sa ostalim ali meni je puno jednostavnije i zgodnije bilo da pomiješam u zdjeli i samo slažem na tijesto. Tako sam i napravila.

Cimeta po ukusu, naravno. Što se tiče šećera, također, kako vam više odgovara, naše trešnje su bile dosta slatke pa sam stavila samo dvije žlice šećera i dvije žlice krušnih mrvica koje su tu da pokupe višak tekućine koje će trešnje pustiti tokom pečenja.

Nadjev čeka a ja jadna idem na razvlačenje tijesta. Ne znam zašto mi to radi toliko stres ali vjerojatno od svih domaćih kora koje sam pojela i znajući da ništa ne znam i da se prvi put suočavam s nečim što zahtjeva iskustvo i "imati ruku". Prvi put.
Ok, podijelila sam svoje tijesto na dvije manje kugle. Razvukla sam jedan radni stolnjak preko stola, da se tijesto ne lijepi i da bude lakše saviti štrudlu uz pomoć baš tog stolnjaka.
Prvo sam valjkom razvukla tijesto, na veličinu i debljinu otprilike tijesta za pizzu.

I onda sam nauljila to tijesto. Bogato. O mojoj nervozi vam može više reći činjenica da mi je puna boca ulja ispala na pod. Naučila sam da novinski papir savršeno upija masnoću. S poda.
Pustila sam par minuta da tijesto upije ulje i krenula razvlačiti.

Nakon početne nervoze, začas sam se ohrabrila i bacala tijesto po cijeloj sobi. Naravno da sam napravila dvije tri rupice na tijestu ali neću si zamijerit. Za prvi put, jako sam zadovoljna i dovoljno ohrabrena da se opet bacim na izradu domaćih kora. Za sve.

Na krajeve razvučenog tijesta sam poredala nadjev od trešanja. Morala sam se suzdržavati da ne pretjeram. Jer trešnje. Nikad dosta.

Preklopila sam trešnje s početkom ruba i krenula zavijati uz pomoć stolnjaka.

To je bio najlakši dio posla. Ne mogu vam opisati koliko mi je laknulo kad su štrudle, dva tijesta kasnije, bile spremne za pećnicu. Nije me uopće zanimao finalan rezultat. Bitno mi je bilo da sam se usudila i mogu reći uspjela, razvući svoje kore.

Zagrijala sam pećnicu na 190°C i pekla tako cca 15 minuta. Pomiješala sam malo vode i ulja i nakon 15 minuta kistom premazala štrudle tom mješavinom i pustila da se peče na 180°C još 20 minuta. 

I moja muka po štrudli je gotova. Ispala je savršeno, kore fine, nadjev još bolji. Ne može bolje od trešanja. 

Još vruće sam posipala s šećerom u prahu i narezala. Možda smo trebali pričekati da se malo ohladi no ne ide to tako sa nestrpljivim kušačima. 

Ono što me još više veseli je što konačno imam i desert koji moja prijateljica veganka može pojesti. Vanja, čuvam komad samo za tebe!