Još jednom smo se odmaknuli od naše kuhinje i posjetili Međimurski ceker. I ne, ne radi se o tvornici cekera. Radi se o kući za odmor mladog bračnog para Novinić, Nine i Zlatka, u Svetom Martinu na Muri. Nismo mogli bolje pogoditi. Međimurski ceker je, Nininim riječima, sinonim za odmor, emociju, ljepotu, toplo srce i pun želudac u zelenom Međimurju. Mi se slažemo. Zeleno more oko kuće odmara oči i dušu.
Teško mi je pisati ovaj post jer naprosto ne znam otkud bih krenula, bih li vam prvo opisala prirodu koja nas je ostavila bez daha, toplinu kuće čija su nam vrata otvorili ili okuse i mirise koje smo doživjeli.
Naši su domaćini četiri godine posvetili uređenju ove kuće, gradili, čupali i sadili, sve to okruženi rodbinom i prijateljima koji se rado vraćaju Međimurskom cekeru. Ninino dizajnersko oko, a i ruka, vidi se na svakom koraku i ovu kuću za odmor čine, rekla bih, domom. Znate kad odete negdje, i toliko je topline da se jednostavno osjećate kao doma? E tako smo se mi osjećali ovdje.
Ajmo odmah u kuhinju. Odlučila sam ovu gastro-avanturu podijeliti na dva dijela. Predjelo i glavno jelo u ovom postu, a desert, mmmm, desert zaslužuje svoj poseban post.
Moji prstići su više bili u desertu dok sam za glavno jelo, moram priznati, samo malo zapisivala i s nestrpljenjem čekala da dođe na stol.
Krenut ćemo od predjela.
Nina nam je poslužila meso z tiblice, tradicionalno međimursko jelo za koje sigurno svi znate. Meso u masti? E pa nije tako jednostavno.
Pošto smo mi došli na gotovo, ne mogu vam dati korak po korak ovog recepta kroz svoje iskustvo, ali mogu vam prepričati što su nam domaćini rekli.
Meso z tiblice
Meso koje smo odabrali za tiblicu (svinjski but, kare ili neki drugi komad svinjetine) se prvi dan rasoli, točnije, natrlja bogato solju i sjeckanim češnjakom. Drugi dan se zalije prokuhanom vodom i ostavi se da tako stoji četiri tjedna uz povremeno okretanje. Nakon dugog čekanja, meso se vadi van, opere se u vodi i ostavi se još preko noći u čistoj vodi da iz njega izađe višak soli. Tad se nosi na sušenje od dva dana. Nakon sušenja se meso malo prokuha i zapeče sa svih strana da dobije finu koricu.
Pripremimo slaninu (kosanu mast) u koju ide meso. E taj dio je meni bio novost. Naime, mislila sam da se meso samo zalije sa svježom svinjskom masti ali ne. Svježu slaninu, špek, kako god to zovete, treba prokuhati i osušiti, skinuti kožu i samljeti te dodati sol.
I sve je spremno za tiblicu. Red slanine, red mesa i tako dok nam ne ponestane sastojaka. Treba voditi brigu o tome da se slanina mora dobro natiskati oko mesa, da ne bude zraka. I to je to.
Puno pripreme a kratko smo u mesu uživali jer je toliko fino da smo ga smazali u roku odmah uz sir i vrhnje te pravi međimurski turoš- sir kojem se dodaje sol, crvena paprika i malo češnjaka te se u obliku stošca suši ili dimi. I odličan je. Kod mene doma takav sir zovemo prgica. Sjećam se da ih je baka sušila u krletkama kad sam bila mala i nisam ih voljela baš jer sam se bojala da su ljute jer mi je tad paprika značila ljuto.
Sir i vrhnje sigurno znate pripremiti i sami no za one koji možda ne uživaju u njemu svako malo kao mi, da vas ne iznenadi. Sir i vrhnje (mi smo naravno, koristili domaće, međimursko), pomiješati. U kojem omjeru, odlučite sami. Netko voli više vrhnja netko manje. Sol također, po vlastitom ukusu. I svemu fino damo bojice i šmeka sa malo crvene paprike kojom sir i vrhnje posipamo. I eto, savršen obrok, još uz malo toplog kruha, nema bolje. Osobno, ja volim i malo luka uz to. Zapravo, ja volim malo luka uz sve.
Složit ćete se s nama da je poslije predjela trebalo malo odmoriti, prošetati, pa i popiti nešto jer treba napraviti mjesta za zvijezdu dana, racu z hajdinskom kašom!
Raca z hajdinskom kašom
raca/patka
sol, papar, ulje
svinjska mast
hajdina kaša
luk
slanina
Racu je Nina već večer prije natrljala solju izvana i iznutra, popaprila i pouljila. Prije pečenja slobodno dodate još ako mislite da je potrebno. Racu stavimo u protvan sa dvije žlice svinjske masti i u pećnicu na dva sata. Povremeno je pogledajte, okrenite, podlijte vodom ako treba i strpljivo čekajte da bude fino pečena sa hrskavom koricom.
Dok čekate da raca bude pečena, pripremite hajdinsku kašu.
Nina je prvo skuhala kašu. Na malo svinjske masti prodinstala je luk, dodala špek i dok se to prodinstalo zajedno, dodala kašu. Začinite po ukusu, sol, papar, crvena paprika, a Nina nam je otkrila svoj mali dodatak, ona voli staviti žlicu domaćeg ajvara koji je kaši, koje inače baš nisam obožavatelj, dao punoću zbog koje se tražila žlica više na tanjur. Čak i moj.
Nakon dva sata pečenja, raca je bila gotova, hajdinska kaša također, i samo je trebalo sjesti za stol i uživati u ovim međimurskim specijalitetima.
Uz racu, posluženo nam je arhivsko vino, bijeli pinot '84. koje je bilo punjeno i buteljirano za Ninino rođenje i otvoreno je sada, 30 godina kasnije, dok Nina čeka svoju djevojčicu.
Čestitamo budućim roditeljima i zahvaljujemo što su nas uveli u svoju priču Međimurskog cekera, dali nam priliku da se iz prve ruke uvjerimo u gostoljubivost Međimuraca i Međimurja te nas upoznali sa bogatom gastronomskom baštinom kojom je to Međimurje obogatilo hrvatske kuhinje.
No nećemo se još oprostiti od dragog Cekera, jer nas čeka još jedan post, onaj s najslađim dijelom, desertom. Možete pogoditi o kojem se to desertu radi??
Nema komentara:
Objavi komentar