Varivo od krastavaca

Ljeto je u punom zamahu i dok se kuhamo na ovoj vrućini jer nismo te sreće da živimo na moru, vjerujte da je čak i nama zadnje na pameti zatvoriti se u kuhinju i nakuhavati. Znate kako je to ljeti. Što manje kuhanja, eventualno roštiljanje i brdo salata, samo da je hladno i svježe.
No, tu i tamo, mora se pojesti nešto na žlicu. Kad sam razmišljala što ćemo, na pameti su mi bile dvije namirnice, krastavci i mahune.

Varivo od krastavaca u životu nisam stavila u usta. Nepojmljivo mi je bilo te fine svježe krastavce jesi kuhane. Mahune volim dinstane ali na juhu ne. Traume iz djetinjstva kad su me tjerali da pojedem mahune u kojima je bila rajčica (naime, do 18. nisam rajčicu jela), zamjerile su mi to jelo i dan danas.

Izbor je pao na varivo od krastavaca pošto ga baš nikad nisam htjela jesti pa eto, da i sebi spremim nešto što ću prvi put probati.


Recept:

800 grama krastavaca
400 grama krumpira
svinjska mast ili ulje
dvije žlice brašna
vrhnje za kuhanje
2 češnja češnjaka
voda ili povrtni temeljac
mljevena crvena paprika
sol, papar, kopar


Tko ne voli miris svježih krastavaca kad se krenu guliti taj ne živi. Znači, ne mogu vam opisati tu sreću kad krenem guliti krastavce i kad taj svježi miris ispuni prostoriju. Pa pola pojedem dok ih režem već jer ne mogu odolijeti samom mirisu.

Oguljene krastavce sam narezala na tanke ploške pomoću čarobnog ribeža. Čas posla. Zatim sam ih posolila i ostavila da puste vodu.
Za to vrijeme sam ogulila krumpir i narezala ga na sitne kockice. Stvarno sitne. Da se skuhaju u isto vrijeme kad i krastavci kojima ne treba dugo.

Dok sam ja gulila krumpir, taman su krastavci spremni. Lagano sam ih ocijedila od viška vode i krenula s kuhanjem.
Na žlici svinjske masti sam popržila dvije žlice brašna. Ovaj dio možete preskočiti no ja zaista jako volim zapršku koliko god me uvjeravali u suprotno. No može se i bez nje.

Dodala sam na poprženo brašno žličicu crvene paprike i umiješala prvo krumpir i dva češnja češnjaka koje sam narezala na sitno. Podlila sam krumpir sa povrtnim temeljcem kojeg sam imala već spremnog no možete, naravno, koristiti i vodu. Promiješala sam dobro da se ne stvore grudice i pustila da par minuta prokrčka sam krumpir i tek onda sam dodala krastavce.

Kad je krumpir gotovo kuhan, znate kad pogledate u lonac i kažete evo još dvije minute? E tad sam dodala vrhnje za kuhanje, možete i kiselo vrhnje ako vam je draži svježiji okus. Začinila sam sa soli i paprom te dodala kopar. Bilo bi savršeno ovo jelo dopuniti svježim koprom kojeg ja, nažalost, nigdje nisam uspjela pronaći no Zvonimirova mama je ljubiteljica kopra pa ga je imala sušenog u svojoj kolekciji začina. Nije smetalo.

I to je to, naše varivo je gotovo.
Da ne bi bilo samo varivo, i iskreno, u strahu da me djetinje odbijanje variva od krastavaca ne ostavi gladnom, za svaki smo slučaj bacili na roštilj i ćevape. Nismo mi bacili, Zvonimir je. S veseljem obznanjujem da ja ne roštiljam i da veselo to zadovoljstvo na ovim vrućinama prepuštam njemu.  Ovi ćevapi koje smo jeli su posebni i najfiniji koje sam jela. Radi ih obitelj Draganić iz Žabnice od svojeg mesa, ovčetine i svinjetine koju su sami uzgojili i mi smo bili sretnici koji su imali priliku degustirati. Ne moram vam govoriti da se domaće raspoznaje bez ikakvih problema i zaista su ovo najfiniji ćevapi koje sam ikada jela.

Uz ovo varivo od krastavaca, nije moglo bolje. S guštom sam pojela sve u tanjuru i došlo mi žao što sam ovo varivo tolike godine izbjegavala. Savršeno za ove ljetne dane, brzo je gotovo a ne znaš jel finije toplo ili hladno. Uživancija!

Od bakalara do kotlovine

Već pogađate da će ovo biti jedan poduži post sa čak dva recepta!
Naime, nekad se desi da svatko ima svoje želje za ručak i onda se kuha svašta. Tako se i nama zalomilo da smo kuhali upravo dva jela. Jedno riblje i jedno mesno.
Naime, imali smo komad zamrznutog bakalara kojeg je trebalo pripremiti dok su piletina i svinjetina već plivali u pacu za kotlovinu. Šta ćemo? Pa oboje.

Krenimo od bakalara na roštilju kojeg smo sparili s kvarnerskim receptom blitve i koprive na padelu.

600 grama smrznutog bakalara
500 grama blitve
400 grama koprive
4 krumpira srednje veličine
češnjak
sol, papar
maslinovo ulje

Ne može jednostavnije a finije od ovog. Bakalara smo još smrznutog stavili na roštilj. Pošto imamo ploču na roštilju, a ne rešetke, prvo smo nauljili ploču potom na njega stavili komade bakalara.

Vatra mora biti umjerena, lagana da ne bi riba unutra ostala smrznuta a izvana reš pečena. Moram priznati da roštiljanje vrlo rado prepuštam onom iza fotoaparata tako da je i ovaj put za divno pečenu ribu zaslužan upravo Zvonimir.

Reklo bi Hladno pivo, sunce piči, mi roštiljamo, cure gule krumpir u hladovini...
I tako je Zvonimir roštiljao a ja sam, neočekivano, gulila krumpir u hladovini. I čistila blitvu. I brala koprive. Friško ubrane koprive su prefine i prebolne. Rukavice nisu uvijek rješenje. No dobro.

Znam ja da svi imaju svoj recept za blitvu i krumpire a sad ću i ja sa svojim. Naime, prvo što napravim je da na maslinovom ulju malo ali stvarno malo zažutim nekoliko češnjeva češnjaka.
Znate, da zamiriše cijela kuća. I na to krumpir narezan na kockice. Čisto da se malo prodinsta s vode dovoljno da prekrije krumpir. I ostavim da se kuha dok ne omekša a tada dodam narezanu blitvu i koprivu.

A koprivu sam prethodno blanširala, prelila hladnom vodom i narezala na rezance kao i svježu blitvu.
Ne kuham to dugo. Ne volim kad se ubije zelenilo. Uglavnom, kuhanu blitvu, koprivu i krumpir začinim i to je to. Volim da ostane malo vode s blitvom, da nije presuho. Tako sam i ovaj put pripremila.

Za to vrijeme je već bakalar bio gotov, samo smo ga posolili još na roštilju. Pripremila sam za njega umak od maslinovog ulja, češnjaka i peršina s kojim smo ga prelili još vrućeg.

I to je to, brzinski i prefino.

S druge strane, kuhala se kotlovina. E to nije brzinski ali je prefino. I ovo nisam ja kuhala pa znate kako to ide, još je finije. Slučajno je bio baš četvrtak a već vam je poznato četvrtkovanje kod Ferine. Uvijek nešto fino miriše. Ovaj put je to bila upravo kotlovina koju je spremao Zvonimirov tata.

Već su nas čekale spremne namirnice. Svinjetina i piletina u pacu, kobasice, povrće izrezano. Sve je bilo spremno. Moram priznati da koliko god volim kuhati, još više volim kad drugi kuhaju. Još je slađe i finije. Tako da sam se ovoj kotlovini izrazito veselila.

Na zagrijani kotao je Zvonimirov tata prvo stavio svinjske masti te na njoj ispekao svinjetinu, piletinu, kobasice i par režnjeva špeka. Špeka mora bit.

Pečeno meso je izvadio sa strane dok je na ostatak masnoće stavio luk da se dinsta. Polako dok ne omekša i raspada se.

Zatim je dodao svježu papriku i također se fino krčkalo dok se paprika nije počela raspadati. Taj proces traje. A traje još i duže kad je vani +30 i sjediš kraj vatre. Tad traje zauvijek. Srećom, nisam bila zadužena za ovaj dio posla pa sam se mogla izmaknuti u hlad. Hvala tati Ferini koji se žrtvovao za nas.

Nakon što su se paprika i luk fino prokrčkali, dodali smo pasiranu rajčicu te cherry rajčice, one smrznute domaće od prošle sezone i one sušene te stavljene u maslinovo ulje sa ružmarinom i bosiljkom koje je pripremio još prošle godine Zvonimirov tata. Naravno, i gljive. Ovaj put su to bili šampinjoni.

Začinili smo kotlovinu majčinom dušicom, ljutom i slatkom crvenom paprikom te se zalilo sa malo vina.

Još malo krčkanja pa pred sam kraj, sol, papar, još začina koji vam odgovaraju i grah. Posebno smo skuhali krumpir koji smo također s grahom dodali u kotlovinu i s tim završili ovo savršeno jelo. Ima sve što volim. Kuhano, pečeno, meso, povrće. Sve je unutra.

Ne moram naglašavati da se jako brzo tanjur počistio i da su ubrzo svi bili sretni i siti i da se čak i na vrućine zaboravilo.

Hvala Zvonimirovom tati što je tako fino kuhao za nas, veselimo se ponoviti!

Štrudla s trešnjama

Ne tako davno, taman prije ove sezone trešnja, sanjala sam da sam u nekom voćnjaku vidjela mala stabla trešanja sa malo plodova ali ogromnih, veličine breskve. I taman kad su dozrijele ove naše, sjetila sam se tog sna jer su ove trešnje bile najljepše koje sam ikada vidjela. Velike, rumene i slatke kao med. U tom trenu zaboravljam strah od visine i penjem se dokle ide, jer stablo je pametnije od nas. Uvijek one najljepše i najslađe ostavi na dohvat samo ptičicama. Neka im je.

Ono što mene veseli sa sezonom trešanja, osim penjanja po stablu, je upravo štrudla. Do sad sam je radila isključivo sa kupovnim korama jer kad mi padne na pamet razvlačenje tijesta, sjetim se svih vještih ruku baka koje to nakon godina iskustva naprave u taj čas. Do sad nikad nisam razvlačila tijesto. Nikad. Ne mogu vam opisati nervozu koju sam osjećala. A da ne pričam o svim videima koje sam pogledala o razvlačenju kora za štrudle, pite, bureke. Sve sam ih pregledala i još uvijek, pojma nisam imala što radim.

Krenimo od samog tijesta koje je bilo izazov dana.

Recept:

500 grama glatkog brašna
mlaka voda
sol
ulje
ocat

trešnje
cimet
šećer
krušne mrvice


Prosijala sam pola kile glatkog brašna i ostavila si na dohvat ruke još malo, za posipavanje. U zdjelu s brašnom sam dodala prstohvat, dva, soli. Dva za mene koja imam male prste. Dvije žlice ulja i malo octa. E sad kad bih vam znala reći točno koliko octa. Imam problem s tim stvarima jer većinom radim odokativno pa ćemo reći da sam stavila čep octa.

I zalijevala sam mlakom vodom dok sam miješala. Malo po malo. I mijesiti i mijesiti. 

Prvo uvijek tijesto zamijesim u zdjeli a kad se prestane lijepiti, prebacim ga na pobrašnjen stol. Tako sam i s ovim. I mijesila i mijesila. Kažu da treba lupiti tijestom koji puta o stol. Nema problema. Lupila. I više od koji puta. 

Kako znamo da je tijesto prave mekoće? Naime, naišla sam na krasnu usporedbu i držala sam se nje.

Netko je negdje rekao, žao mi je, ne sjećam se izvora jer sam sve živo prekopala da nađem recept za savršeno tijesto, da tijesto mora biti kao ušna resica na dodir. 

I bilo je zabavno jednom rukom se držati upravo za ušnu resicu a drugom pipkati tijesto. I bilo je kao ušna resica.

Tijesto je bilo umiješeno, i trebalo ga je pustiti da se odmori. Poklopila sam ga zdjelom u kojoj sam ga prvotno mijesila i pustila sam ga da odmara otprilike sat vremena.

Za to vrijeme smo mi otišli ubrati još malo trešanja, da bude za pojesti dok čekamo štrudlu. Ono što mi je najgori dio ovog receptića je čišćenje trešanja. Znamo da trešnjice imaju male stanovnike. Crviće. I toga sam se najviše pribojavala jer mi zaista nije ugodno vaditi ih van. Prošle godine su bile pune i trajalo je valjda sat vremena da ih očistim.

Začudo, ove naše trešnjice nisu imale stanovnike i bile su čiste i prekrasne za čišćenje od koštica. Pošto mi je pomagala Zvonimirova mama, uspjela nam je olakšati i posao. Dok sam se ja mučila svojim sistemom, trešnju malim nožićem prerezala na pola pa čupala košticu van, ona je prerezala na pola, odvojila onu bez koštice pa još jednom prerezala na pola onu s košticom i tako su ljepše ispadale van. Ta sitna razlika nam je uvelike ubrzala posao i začas smo očistile zdjelu trešanja.

Nadjev je jednostavan. Trešnje, cimet, šećer i krušne mrvice. Znam da se može raditi i tako da se trešnje poredaju na tijesto i onda sipaju sa ostalim ali meni je puno jednostavnije i zgodnije bilo da pomiješam u zdjeli i samo slažem na tijesto. Tako sam i napravila.

Cimeta po ukusu, naravno. Što se tiče šećera, također, kako vam više odgovara, naše trešnje su bile dosta slatke pa sam stavila samo dvije žlice šećera i dvije žlice krušnih mrvica koje su tu da pokupe višak tekućine koje će trešnje pustiti tokom pečenja.

Nadjev čeka a ja jadna idem na razvlačenje tijesta. Ne znam zašto mi to radi toliko stres ali vjerojatno od svih domaćih kora koje sam pojela i znajući da ništa ne znam i da se prvi put suočavam s nečim što zahtjeva iskustvo i "imati ruku". Prvi put.
Ok, podijelila sam svoje tijesto na dvije manje kugle. Razvukla sam jedan radni stolnjak preko stola, da se tijesto ne lijepi i da bude lakše saviti štrudlu uz pomoć baš tog stolnjaka.
Prvo sam valjkom razvukla tijesto, na veličinu i debljinu otprilike tijesta za pizzu.

I onda sam nauljila to tijesto. Bogato. O mojoj nervozi vam može više reći činjenica da mi je puna boca ulja ispala na pod. Naučila sam da novinski papir savršeno upija masnoću. S poda.
Pustila sam par minuta da tijesto upije ulje i krenula razvlačiti.

Nakon početne nervoze, začas sam se ohrabrila i bacala tijesto po cijeloj sobi. Naravno da sam napravila dvije tri rupice na tijestu ali neću si zamijerit. Za prvi put, jako sam zadovoljna i dovoljno ohrabrena da se opet bacim na izradu domaćih kora. Za sve.

Na krajeve razvučenog tijesta sam poredala nadjev od trešanja. Morala sam se suzdržavati da ne pretjeram. Jer trešnje. Nikad dosta.

Preklopila sam trešnje s početkom ruba i krenula zavijati uz pomoć stolnjaka.

To je bio najlakši dio posla. Ne mogu vam opisati koliko mi je laknulo kad su štrudle, dva tijesta kasnije, bile spremne za pećnicu. Nije me uopće zanimao finalan rezultat. Bitno mi je bilo da sam se usudila i mogu reći uspjela, razvući svoje kore.

Zagrijala sam pećnicu na 190°C i pekla tako cca 15 minuta. Pomiješala sam malo vode i ulja i nakon 15 minuta kistom premazala štrudle tom mješavinom i pustila da se peče na 180°C još 20 minuta. 

I moja muka po štrudli je gotova. Ispala je savršeno, kore fine, nadjev još bolji. Ne može bolje od trešanja. 

Još vruće sam posipala s šećerom u prahu i narezala. Možda smo trebali pričekati da se malo ohladi no ne ide to tako sa nestrpljivim kušačima. 

Ono što me još više veseli je što konačno imam i desert koji moja prijateljica veganka može pojesti. Vanja, čuvam komad samo za tebe!