Varivo od krastavaca

Ljeto je u punom zamahu i dok se kuhamo na ovoj vrućini jer nismo te sreće da živimo na moru, vjerujte da je čak i nama zadnje na pameti zatvoriti se u kuhinju i nakuhavati. Znate kako je to ljeti. Što manje kuhanja, eventualno roštiljanje i brdo salata, samo da je hladno i svježe.
No, tu i tamo, mora se pojesti nešto na žlicu. Kad sam razmišljala što ćemo, na pameti su mi bile dvije namirnice, krastavci i mahune.

Varivo od krastavaca u životu nisam stavila u usta. Nepojmljivo mi je bilo te fine svježe krastavce jesi kuhane. Mahune volim dinstane ali na juhu ne. Traume iz djetinjstva kad su me tjerali da pojedem mahune u kojima je bila rajčica (naime, do 18. nisam rajčicu jela), zamjerile su mi to jelo i dan danas.

Izbor je pao na varivo od krastavaca pošto ga baš nikad nisam htjela jesti pa eto, da i sebi spremim nešto što ću prvi put probati.


Recept:

800 grama krastavaca
400 grama krumpira
svinjska mast ili ulje
dvije žlice brašna
vrhnje za kuhanje
2 češnja češnjaka
voda ili povrtni temeljac
mljevena crvena paprika
sol, papar, kopar


Tko ne voli miris svježih krastavaca kad se krenu guliti taj ne živi. Znači, ne mogu vam opisati tu sreću kad krenem guliti krastavce i kad taj svježi miris ispuni prostoriju. Pa pola pojedem dok ih režem već jer ne mogu odolijeti samom mirisu.

Oguljene krastavce sam narezala na tanke ploške pomoću čarobnog ribeža. Čas posla. Zatim sam ih posolila i ostavila da puste vodu.
Za to vrijeme sam ogulila krumpir i narezala ga na sitne kockice. Stvarno sitne. Da se skuhaju u isto vrijeme kad i krastavci kojima ne treba dugo.

Dok sam ja gulila krumpir, taman su krastavci spremni. Lagano sam ih ocijedila od viška vode i krenula s kuhanjem.
Na žlici svinjske masti sam popržila dvije žlice brašna. Ovaj dio možete preskočiti no ja zaista jako volim zapršku koliko god me uvjeravali u suprotno. No može se i bez nje.

Dodala sam na poprženo brašno žličicu crvene paprike i umiješala prvo krumpir i dva češnja češnjaka koje sam narezala na sitno. Podlila sam krumpir sa povrtnim temeljcem kojeg sam imala već spremnog no možete, naravno, koristiti i vodu. Promiješala sam dobro da se ne stvore grudice i pustila da par minuta prokrčka sam krumpir i tek onda sam dodala krastavce.

Kad je krumpir gotovo kuhan, znate kad pogledate u lonac i kažete evo još dvije minute? E tad sam dodala vrhnje za kuhanje, možete i kiselo vrhnje ako vam je draži svježiji okus. Začinila sam sa soli i paprom te dodala kopar. Bilo bi savršeno ovo jelo dopuniti svježim koprom kojeg ja, nažalost, nigdje nisam uspjela pronaći no Zvonimirova mama je ljubiteljica kopra pa ga je imala sušenog u svojoj kolekciji začina. Nije smetalo.

I to je to, naše varivo je gotovo.
Da ne bi bilo samo varivo, i iskreno, u strahu da me djetinje odbijanje variva od krastavaca ne ostavi gladnom, za svaki smo slučaj bacili na roštilj i ćevape. Nismo mi bacili, Zvonimir je. S veseljem obznanjujem da ja ne roštiljam i da veselo to zadovoljstvo na ovim vrućinama prepuštam njemu.  Ovi ćevapi koje smo jeli su posebni i najfiniji koje sam jela. Radi ih obitelj Draganić iz Žabnice od svojeg mesa, ovčetine i svinjetine koju su sami uzgojili i mi smo bili sretnici koji su imali priliku degustirati. Ne moram vam govoriti da se domaće raspoznaje bez ikakvih problema i zaista su ovo najfiniji ćevapi koje sam ikada jela.

Uz ovo varivo od krastavaca, nije moglo bolje. S guštom sam pojela sve u tanjuru i došlo mi žao što sam ovo varivo tolike godine izbjegavala. Savršeno za ove ljetne dane, brzo je gotovo a ne znaš jel finije toplo ili hladno. Uživancija!

Štrudla s trešnjama

Ne tako davno, taman prije ove sezone trešnja, sanjala sam da sam u nekom voćnjaku vidjela mala stabla trešanja sa malo plodova ali ogromnih, veličine breskve. I taman kad su dozrijele ove naše, sjetila sam se tog sna jer su ove trešnje bile najljepše koje sam ikada vidjela. Velike, rumene i slatke kao med. U tom trenu zaboravljam strah od visine i penjem se dokle ide, jer stablo je pametnije od nas. Uvijek one najljepše i najslađe ostavi na dohvat samo ptičicama. Neka im je.

Ono što mene veseli sa sezonom trešanja, osim penjanja po stablu, je upravo štrudla. Do sad sam je radila isključivo sa kupovnim korama jer kad mi padne na pamet razvlačenje tijesta, sjetim se svih vještih ruku baka koje to nakon godina iskustva naprave u taj čas. Do sad nikad nisam razvlačila tijesto. Nikad. Ne mogu vam opisati nervozu koju sam osjećala. A da ne pričam o svim videima koje sam pogledala o razvlačenju kora za štrudle, pite, bureke. Sve sam ih pregledala i još uvijek, pojma nisam imala što radim.

Krenimo od samog tijesta koje je bilo izazov dana.

Recept:

500 grama glatkog brašna
mlaka voda
sol
ulje
ocat

trešnje
cimet
šećer
krušne mrvice


Prosijala sam pola kile glatkog brašna i ostavila si na dohvat ruke još malo, za posipavanje. U zdjelu s brašnom sam dodala prstohvat, dva, soli. Dva za mene koja imam male prste. Dvije žlice ulja i malo octa. E sad kad bih vam znala reći točno koliko octa. Imam problem s tim stvarima jer većinom radim odokativno pa ćemo reći da sam stavila čep octa.

I zalijevala sam mlakom vodom dok sam miješala. Malo po malo. I mijesiti i mijesiti. 

Prvo uvijek tijesto zamijesim u zdjeli a kad se prestane lijepiti, prebacim ga na pobrašnjen stol. Tako sam i s ovim. I mijesila i mijesila. Kažu da treba lupiti tijestom koji puta o stol. Nema problema. Lupila. I više od koji puta. 

Kako znamo da je tijesto prave mekoće? Naime, naišla sam na krasnu usporedbu i držala sam se nje.

Netko je negdje rekao, žao mi je, ne sjećam se izvora jer sam sve živo prekopala da nađem recept za savršeno tijesto, da tijesto mora biti kao ušna resica na dodir. 

I bilo je zabavno jednom rukom se držati upravo za ušnu resicu a drugom pipkati tijesto. I bilo je kao ušna resica.

Tijesto je bilo umiješeno, i trebalo ga je pustiti da se odmori. Poklopila sam ga zdjelom u kojoj sam ga prvotno mijesila i pustila sam ga da odmara otprilike sat vremena.

Za to vrijeme smo mi otišli ubrati još malo trešanja, da bude za pojesti dok čekamo štrudlu. Ono što mi je najgori dio ovog receptića je čišćenje trešanja. Znamo da trešnjice imaju male stanovnike. Crviće. I toga sam se najviše pribojavala jer mi zaista nije ugodno vaditi ih van. Prošle godine su bile pune i trajalo je valjda sat vremena da ih očistim.

Začudo, ove naše trešnjice nisu imale stanovnike i bile su čiste i prekrasne za čišćenje od koštica. Pošto mi je pomagala Zvonimirova mama, uspjela nam je olakšati i posao. Dok sam se ja mučila svojim sistemom, trešnju malim nožićem prerezala na pola pa čupala košticu van, ona je prerezala na pola, odvojila onu bez koštice pa još jednom prerezala na pola onu s košticom i tako su ljepše ispadale van. Ta sitna razlika nam je uvelike ubrzala posao i začas smo očistile zdjelu trešanja.

Nadjev je jednostavan. Trešnje, cimet, šećer i krušne mrvice. Znam da se može raditi i tako da se trešnje poredaju na tijesto i onda sipaju sa ostalim ali meni je puno jednostavnije i zgodnije bilo da pomiješam u zdjeli i samo slažem na tijesto. Tako sam i napravila.

Cimeta po ukusu, naravno. Što se tiče šećera, također, kako vam više odgovara, naše trešnje su bile dosta slatke pa sam stavila samo dvije žlice šećera i dvije žlice krušnih mrvica koje su tu da pokupe višak tekućine koje će trešnje pustiti tokom pečenja.

Nadjev čeka a ja jadna idem na razvlačenje tijesta. Ne znam zašto mi to radi toliko stres ali vjerojatno od svih domaćih kora koje sam pojela i znajući da ništa ne znam i da se prvi put suočavam s nečim što zahtjeva iskustvo i "imati ruku". Prvi put.
Ok, podijelila sam svoje tijesto na dvije manje kugle. Razvukla sam jedan radni stolnjak preko stola, da se tijesto ne lijepi i da bude lakše saviti štrudlu uz pomoć baš tog stolnjaka.
Prvo sam valjkom razvukla tijesto, na veličinu i debljinu otprilike tijesta za pizzu.

I onda sam nauljila to tijesto. Bogato. O mojoj nervozi vam može više reći činjenica da mi je puna boca ulja ispala na pod. Naučila sam da novinski papir savršeno upija masnoću. S poda.
Pustila sam par minuta da tijesto upije ulje i krenula razvlačiti.

Nakon početne nervoze, začas sam se ohrabrila i bacala tijesto po cijeloj sobi. Naravno da sam napravila dvije tri rupice na tijestu ali neću si zamijerit. Za prvi put, jako sam zadovoljna i dovoljno ohrabrena da se opet bacim na izradu domaćih kora. Za sve.

Na krajeve razvučenog tijesta sam poredala nadjev od trešanja. Morala sam se suzdržavati da ne pretjeram. Jer trešnje. Nikad dosta.

Preklopila sam trešnje s početkom ruba i krenula zavijati uz pomoć stolnjaka.

To je bio najlakši dio posla. Ne mogu vam opisati koliko mi je laknulo kad su štrudle, dva tijesta kasnije, bile spremne za pećnicu. Nije me uopće zanimao finalan rezultat. Bitno mi je bilo da sam se usudila i mogu reći uspjela, razvući svoje kore.

Zagrijala sam pećnicu na 190°C i pekla tako cca 15 minuta. Pomiješala sam malo vode i ulja i nakon 15 minuta kistom premazala štrudle tom mješavinom i pustila da se peče na 180°C još 20 minuta. 

I moja muka po štrudli je gotova. Ispala je savršeno, kore fine, nadjev još bolji. Ne može bolje od trešanja. 

Još vruće sam posipala s šećerom u prahu i narezala. Možda smo trebali pričekati da se malo ohladi no ne ide to tako sa nestrpljivim kušačima. 

Ono što me još više veseli je što konačno imam i desert koji moja prijateljica veganka može pojesti. Vanja, čuvam komad samo za tebe! 

Japrak od raštike

Većinom znam već unaprijed što će biti slijedeći post. S obzirom na gust raspored, ovaj put nisam znala dok opet Zvonimirov tata nije pitao hoćemo li kuhati raštiku. Naime, u ovoj se kući raštika udomaćila. Nije više rezervirana samo za Dalmatince i Primorce, evo i Prigorci je sade a Zvonimirov tata je toliko oduševljen njome da je, njegovim riječima, sadi gdje ide.

Ja se, moram priznat, još nisam sprijateljila s tom biljkom. Nisam neki ljubitelj kelja a ovo mi je poprilično slično okusom. Kad sam odlučila da ćemo za ovaj post kuhati upravo ovo dalmatinsko/hercegovačko jelo turskog porijekla, prvo što mi je palo na pamet je da moram uvaliti koju papriku u lonac, za svaki slučaj da imam što pojesti ako mi raštika baš neće dobro sjesti.

Recept:

750 grama mljevene junetine (mi smo koristili miješano)
20ak listova mlade raštike
1 veća glavica luka
1 šalica riže
150 grama pancete
2 češnja češnjaka
peršin
sol, papar, crvena paprika
1 jaje
1,5 dcl pasirane rajčice
dvije žlice brašna
voda
vrhnje ili jogurt za posluživanje

Listove raštike smo prvo obradili tako da smo od košare prekrasnih listova izabrali najljepše. I onda smo im zadebljane krajnje dijelove stanjili. Govorim u množini jer sam imala poduku iz raštikologije od majstora, sigurno već pogađate, Zvonimirovog tate.

Tako pripremljene listove sam u vreloj vodi kratko prokuhala, čisto da omekšaju, minutu- dvije, izvadila ih i brzo pod ledenu vodu. I tako čekaju svoj red.
Naravno, i svoje drage paprike sam očistila i oprala i pustila da čekaju punjenje.

Luk sam jako sitno isjeckala. Evo, ako išta ne volim u kuhinji to je sjeckanje luka. Plačem čim krenem i ne prestajem dok ne stanem. Sve sam probala, hladnu vodu, ulje, oštar nož, ništa ne pomaže. Jedino što još nisam probala su zaštitne naočale a čini mi se da ću morati i to brzo dok mi se nije zamjerilo do kraja. Ako netko ima neki bolji savjet (koji funkcionira!!), javite. Brzo.

Luk sam prodinstala na malo ulja, čisto da povene i pridružila mljevenom mesu. Začinila sam meso sa soli, paprom i crvenom paprikom, dodala mu sitno sjeckanu pancetu, jedno jaje da poveže smjesu, sitno sjeckani peršin i protisnuti češnjak.

I miješala i miješala i miješala dok smjesa nije bila savršeno ujednačena.

Odmah sam se bacila na punjenje divnih listova raštike. Tu su mi se već svidjeli. Baš divne tamne zelene boje, pa jela bi ih tako. Inače, japrak se radi ili sa raštikom ili češće sa mladim listovima loze. Tu varijantu bih također voljela isprobati.

Na dno lonca u kojem sam kuhala japrak sam stavila malo svinjske masti i sloj fino rezane raštike i na to slagala zamotuljke.

Uglavnom, zamatala sam mljeveno u listove raštike na isti način kao i sarmice inače. Zarolaš, preklopiš, zarolaš do kraja. I slaganje u lonac. I tako dok nisam potrošila sve listove.

 

I onda su došle na red paprike koje ne treba zamatati. Samo gurneš smjesu od mesa u papriku i to je to.

Između zamotuljaka i paprika sam pogurala komade pancete da se kuhaju također, prekrila još jednim slojem narezane raštike, dodala pasiranu rajčicu i zalila sve vodom dok ne prekrije sadržaj lonca.
I to se fino krčka sat i pola.

Za to vrijeme sam skuhala krumpir za pire. Znam da se japrak jede s kiselim mlijekom, ili jogurtom ili vrhnjem, no ja si svaki oblik sarme ili punjene paprike ne mogu zamisliti bez pire krumpira, tako da sam morala isti i ovaj put skuhati.

Kad se japrak skuhao, napravila sam laganu zapršku, još začinila juhu malo sa soli i paprom i crvenom paprikom i to je bilo to. Naravno da možete izbjeći zapršku, ukuhati malo vrhnja, kako god, no ja volim zapršku i juhu koju prelijem preko pire krumpira tako da sam i ovaj put tako napravila.

I u tren oka je došlo vrijeme za degustaciju. Kad sam probavala jelo da vidim što još fali, učinilo mi se jelo jako gorko. No na kraju, nije bilo. Raštika se pokazala punim pogotkom i čak nisam jela na kraju samo filane paprike već se uživalo u okusu raštike.

Zalili smo naše sarmice kombinacijom kiselog vrhnja i jogurta i poslužili ih sa pire krumpirom. Moram reći da sam se oduševila. Volim i sarmu i punjene paprike a od sad i japrak. Još preostaje probati japrak s vinovom lozom, nadam se ubrzo.