nedjelja, 25. listopada 2015.

Zlevanka


Evo nas opet i opet udaramo po slatkom. Malo je hladnjikavo vani i dok razmišljam o juhicama, eto ipak pečem. Sljedeći put obećajem neku juhu. Vrijeme je za to.
Zašto baš ovo jelo? Zbog kukuruznog brašna. Naime,  kod kuće imamo finog domaćeg mljevenog brašna od bijelog kukuruza. I prvo što mi je palo na pamet da bih mogla probati napraviti s tim je upravo zlevanka.


Zlevanka je tradicionalno međimursko jelo koje se pripremalo i u drugim sjevernim krajevima Lijepe naše pa je poznajemo i pod zlevka, zljevka i zljevanka. Ovisi o tome u kojem kraju se pripremalo. Meni teško preko usta ide zlevanka jer je kod nas doma to uvijek bila zljevka ili zljevanka.  Jasno je i otkud naziv, smjesa za zlevanku se izlijeva u tepsiju.
Ne sjećam se kad sam ovo zadnji put jela, ali kad sam bila klinka, često je bilo na stolu.
Iako se priprema slatka, ne bih rekla da je desert već odličan međuobrok, večera ili doručak uz čašu mlijeka.


Krenula sam s jednim receptom i onda ga mijenjala putem jer mi se nisu svidjeli omjeri. I bila je savršena takva dorađena pa ću s vama podijeliti upravo taj recept.


Kukuruzna zlevanka:

3 jaja
15 dag šećera
1 vanilin šečer
0,25 l mlijeka (što masnije to bolje)
25 dag svježeg kravljeg sira
8 žlica kukuruznog brašna
4 dl vrhnja
prstohvat soli



Neopisivo brza priprema je ogroman plus. Jaja i šećer umutite i dodajete mlijeko i sir. I onda brašno. Nisam radila s drugom vrstom brašna pa samo mogu pretpostaviti da je drugačija gustoća, a i tekstura, svakako bih sama i sljedeći put postepeno dodavala brašno, dok ne dobijem željenu gustoću smjese koja mora biti kao ona za palačinke samo gušća. U smjesu sam dodala i jednu veliku žlicu kiselog vrhnja, ostatak ide na to sve.


Protvan sam namastila i posula s malo istog kukuruznog brašna, izlila u njega smjesu i zalila s kiselim vrhnjem. I to je sve, zlevanka ide u pećnicu na 175°C 45 minuta.


Zlevanku možete poslužiti odmah nakon pečenja, ne treba je hladiti kao druge biskvite. Što je super. I da ne moram kao i obično čekati da se prvo pofotka hrana, jela bih je vrelu. Ovako je samo bila topla dok sam čula onu čarobnu rečenicu "Sad možeš jesti."


Osim u ovoj varijanti, možete je raditi i tako da vrhnje umješate u smjesu, zapečete i onda premažete pekmezom od šljiva ili koji vam je god po volji. Kao i naziv, i varijante se razlikuju od kraja do kraja u kojem se tradicionalno spremala.



Naše su bake to imale u malom prstu, nisu trebale recept i sve je išlo odokativno, ubacivalo se što se imalo. Ako niste još zlevanku radili, probajte, svaki put će biti sve bolja i bolja dok ne dođete do svog savršenog recepta. Moram priznati da sam ja više nego zadovoljna s ovim. Jedina razlika od one koju sam jela u djetinjstvu iz bakine pećnice je brašno. Tekstura ovog brašna je bila drugačija. Ipak je i druga vrsta kukuruza u pitanju, i drugi mlin. Moram isprobat i sa drugim vrstama brašna. Sljedeći put.



Dok je zlevanka bila u pećnici, taman je bilo dovoljno vremena da brzinski ispečemo malo kestena. Koja je posebna čar ovih kestena? Ubrali smo ih sami u šetnji šumom i mislim da su upravo iz tog razloga bili za koplje finiji od svih drugih ikad. Moramo uskoro i neki recept sa kestenom, ili kesten pireom, imam već neke na pameti. Ako imate vi neki bakin recept, slobodno nam se javite, ili u kometaru ili na našem Facebook page-u Forking Croatia//Vilicom kroz Hrvatsku ili na mail forkingcroatia@gmail.com.






utorak, 20. listopada 2015.

Tačkrli


Opet smo na desertima i dječica za stolom se vesele. Jest da su ovo malo odrasla dječica ali svi malo podjetinjimo kad je slatko u pitanju pa im je oprošteno.
O čemu se radi? Tačkrli.
O ovom sam desertu često čitala, nikad ga nisam jela ni spremala. Opet izazov a još je teže paziti da ne zezneš stvar kad znaš da odrasla dječica nestrpljivo čekaju.
                                                                                                                                                          


Recept:
300 g brašna
1 jaje
0,5 dcl vode
1 žlica ulja
prstohvat soli

pekmez za punjenje

Rado bih sad pričala o slojevima kreme i čokolade no ovaj desert je puno skromniji. Jednostavna tjestenina nadjevena pekmezom.


Umijesila sam tijesto od navedenih sastojaka i krenula razvlačiti. Samo da se pohvalim, konačno sam uhvatila taj "grif" o kojem svi pričaju i savršeno, i bez uobičajenih tegoba, razvukla tijesto na poželjnu debljinu.


Tačkrle možete raditi tako da izrežete tijesto na pravokutnike, stavite na svaki pekmez i onda preklopite i malo "pognječite" vilicom po rubovima, da se tijesto prilijepi i da nadjev ne iscuri.
Ja to nisam tako radila. Rezala sam kvadrate i onda stavljala nadjev na jedan, pa preklopila s drugim kvadratom tijesta.


E sad, dolazimo do nadjevanja. Tu sam zeznula malo stvar. Ali nitko nije zamijetio niti zamjerio pa vjerojatno nećete ni vi. Stavila sam premalo pekmeza. Nije ga falilo ne znam koliko ali ja bih ipak da ga je bilo više. Bojala sam se, naime, da će tijesto popustiti ako bude puno pekmeza i da će iscuriti van.




Da priča ne bi bila tako jednostavna, osim što sam koristila dva pekmeza, višnju i smokvu, jer neki ne vole smokvu, isto sam tako koristila i dva tijesta. Jedno sam napravila bez jaja, za dragu prijateljicu veganku koja ovog puta nije morala nositi svoj desert u torbi.


Pa eto, sastojci su isti a osim jaja koje smo izbacili, možda bih dodala žlicu ulja više i vjerojatno malo više vode, i pola praška za pecivo. To sam, moram priznati, radila odokativno (profesionalka, nema šta).
Moram priznati da mi je tijesto za Vanjine tačkrle, pod rukom bilo podatnije nego naše s jajetom i puno lakše sam radila s njim.



Nakon punjenja, u vrelu vodu ubacujemo tačkrle i kuhamo točno sedam minuta. Možda minutu duže.
Dok su se one kuhale, pripremila sam prezle popržene na malo maslaca (za Vanju ulje), u to uvaljala kuhane tačkrle i sve posipala kristal šećerom.



I bilo je fino.

Hvala prijateljima koji su s nama podijelili ručak i ovaj fini starinski desert.




ponedjeljak, 12. listopada 2015.

Slavonski gulaš



Hladnije vrijeme me sve više vuče prema žlici i toplim juhama i gulašima. Za slijedeći recept sam odabrala upravo slavonski gulaš. I zbog žlice, i zbog toga što sam imala fini komad junetine taman za to jelo.


Recept:

1 kg junetina
0,5 kg svinjetine
2 žlice svinjske masti
3 glavice luka
tri češnja češnjaka
1 ljuta papričica
sol, papar
šampinjoni
crvena paprika (ljuta i slatka)
tri veća krumpira
1-2 dcl crnog vina
voda


Primjećujem da je ove godine luk posebno ljut i svako sjeckanje je popraćeno suzama u ogromnim količinama, ali ovaj, ovaj me dotkuao. Čak su ljudi oko mene bježali iz prostorije koliko je peklo.
Znači, prvo sam nasjeckala luk. U loncu sam zagrijala mast i na to dodala luk. Ja volim posoliti luk da bi što prije pustio svoju tekućinu i finije se prodinstao. Kad je luk postao staklast i tekućina se izgubila, začinila sam crvenom paprikom (slatkom i ljutom) i dodala meso.


Prvo sam dodala junetinu jer njoj treba više da se skuha od svinjetine. Nakon 15ak minuta, i svinjetina je u loncu. Dodala sam u meso tri češnja češnjaka, prodinstala sam to nekoliko minuta i onda dolila vode da pokrije meso.
Tokom kuhanja, cijelo sam vrijeme malo po malo dolijevala vodu, čisto da ne pretjeram pa da bude previše jušno. Lakše mi je tako kontrolirati guštoću. Nakon pola sata kuhanja, dodala sam šampinjone narezane na četvrtine i deci- dva crnog vina, a nakon sat vremena i krumpir, oguljen i narezan na kockice.


Gulaš se fino krčkao otprilike dva sata, uz povremeno miješanje i dodavanje vode. Pred kraj sam očistila jednu svježu ljutu papričicu od koštica i dodala je da pusti malo žestine. Prsti su me pekli još satima poslije. Trudila sam se da ne krenem prstom kraj oka. Ne bi mi bilo prvi put.
Znam da neki dodaju i brašno da bi se zgusnulo no nama nije bilo potrebno jer su i luk i krumpir već zgusnuli tekućinu.Začinili smo pred kraj sa još soli i papra po ukusu.




I to je to, gulaš na stol, u tanjur i sa malo finog kruha, i odmah je toplije.
Eh da, kako je već nekako normalno postalo da se paralelno radi drugi ručak za Zvonimira, ovaj put smo imali gošću sa posebnim potrebama, onim veganskim.


Kako je u hrvatskim tradicionalnim receptima teško naći onaj koji ne sadrži namirnice životinjskog porijekla, improvizirali smo s glavnim jelom. Draga Vanja se zadovoljila bučom zapečenom u pećnici začinjenom s puno ružmarina i bosiljka. I naravno, zdjela zelene salate.


Za desert sam se ipak pripremila i Vanja je dobila svoju vegansku varijantu našeg recepta, no o tome više u drugom postu.



srijeda, 7. listopada 2015.

Štuka u vrhnju


Svakog četvrtka (pa i češće) već dugi niz godina, Zvonimirovi roditelji organiziraju druženja uz kuhanje u svom domu. Često se i koncept ovog bloga poklopi s njihovim jelovnikom pa smo ovaj put odlučili popratiti jelo koje je pripremao prijatelj obitelji Ivica Posavec. Na red je došla i Slavonija sa štukom u vrhnju.
Zaredalo se kuhara u zadnje vrijeme no nadam se da sam bila bar korisna u ulozi pomoćnika iliti male od sjeckanja. 



Recept je slijedeći:

1 ili više štuka (ili som, 2kg ili veće)
20 dkg slanine narezane na tanke šnite
5-6 dcl ulja0,5 dcl vrhnja (ovisi o veličini ribe)
2 male žlice brašna
2 češnja češnjaka
2 komada limuna
2 prstohvata sjeckanog peršina
sol



Kad smo mi stigli do kuhinje, riba je nažalost već bila očišćena. Kažem nažalost jer bih rado da i to čišćenje ribe obavim što prije i što bezbolnije. 
U svakom slučaju, očišćene štuke su nas čekale. Da, bilo ih je više, točnije njih šest. Vesela je ovo družina koja voli fino pojesti i popiti a štuka na bijelo je jedno od jela za koje se traži porcija više.


Očišćene štuke se treba našpikati slaninom. Oštrim nožem se naprave urezi sa svake strane osnovne kosti za širinu prsta. U te ureze se ugura slanina rezana na tanke režnjeve i to ona sa što više masnoće i što manje dimljena. Slavonci to zovu kimpakl što je zapravo podbradak kod svinje. 
Ja sam to malo pretanko rezala isprva, pa slobodno podebljate, da nisu baš tanki listići, i ugurajte u ureze, masnim dijelom unutra.


Ribu treba dobro nasoliti izvana i iznutra i popapriti samo izvana, i spremna je za pećnicu.  
Stavimo štuku na nauljeni protvan i zalijevamo je sa prethodno što više zagrijanim uljem da cvrči.
Tako pripremljenu štuku treba peći na 200°C tijekom čega pušta sok s kojim se i podlijeva tokom pečenja od cca pola sata.



Dok nam je riba u pećnici, priprema se umak od vrhnja. U pola litre (ili više, ovisi o veličini ribe) umutiti dvije male žlice brašna, dva češnja češnjaka i malo soka od limuna te posoliti.
Kad je riba potamnila (koža je hrskava, meso je bijelo) izvadimo iz pećnice, po ribi poslažemo narezane kolutove limuna (3-5 mm debljine) da prekriju cijelu ribu i sve skupa zalijemo prethodno pripremljenim umakom od vrhnja. 




Vratimo u pećnicu i od trena kad vrhnje zavrije dovoljno je još desetak minuta i naša štuka je gotova.
Priloga nismo imali. Naučili su me da mi treba jedino kruh za umakanje u vrhnje. Tako je najfinije. I da, složila bih se s tim iako ja ne bih odbila niti porciju kuhanog krumpira uz to.



Hvala gospodinu Posavcu na prefinom receptu, moram priznati da je bilo baš lijepo gledati s koliko gušta kuha netko drugi.


I dok smo mi uživali u finoj ribi i točali kruh u vrhnje, opet je antivegetarijanac iz ovog tima imao svoj menu. Za predjelo malo domaće svinjske masti na šniti domaćeg kruha a za glavno jelo, nije baš hrvatsko tradicionalno, ali je fina kobasa u špeku.