Štrudla s trešnjama

Ne tako davno, taman prije ove sezone trešnja, sanjala sam da sam u nekom voćnjaku vidjela mala stabla trešanja sa malo plodova ali ogromnih, veličine breskve. I taman kad su dozrijele ove naše, sjetila sam se tog sna jer su ove trešnje bile najljepše koje sam ikada vidjela. Velike, rumene i slatke kao med. U tom trenu zaboravljam strah od visine i penjem se dokle ide, jer stablo je pametnije od nas. Uvijek one najljepše i najslađe ostavi na dohvat samo ptičicama. Neka im je.

Ono što mene veseli sa sezonom trešanja, osim penjanja po stablu, je upravo štrudla. Do sad sam je radila isključivo sa kupovnim korama jer kad mi padne na pamet razvlačenje tijesta, sjetim se svih vještih ruku baka koje to nakon godina iskustva naprave u taj čas. Do sad nikad nisam razvlačila tijesto. Nikad. Ne mogu vam opisati nervozu koju sam osjećala. A da ne pričam o svim videima koje sam pogledala o razvlačenju kora za štrudle, pite, bureke. Sve sam ih pregledala i još uvijek, pojma nisam imala što radim.

Krenimo od samog tijesta koje je bilo izazov dana.

Recept:

500 grama glatkog brašna
mlaka voda
sol
ulje
ocat

trešnje
cimet
šećer
krušne mrvice


Prosijala sam pola kile glatkog brašna i ostavila si na dohvat ruke još malo, za posipavanje. U zdjelu s brašnom sam dodala prstohvat, dva, soli. Dva za mene koja imam male prste. Dvije žlice ulja i malo octa. E sad kad bih vam znala reći točno koliko octa. Imam problem s tim stvarima jer većinom radim odokativno pa ćemo reći da sam stavila čep octa.

I zalijevala sam mlakom vodom dok sam miješala. Malo po malo. I mijesiti i mijesiti. 

Prvo uvijek tijesto zamijesim u zdjeli a kad se prestane lijepiti, prebacim ga na pobrašnjen stol. Tako sam i s ovim. I mijesila i mijesila. Kažu da treba lupiti tijestom koji puta o stol. Nema problema. Lupila. I više od koji puta. 

Kako znamo da je tijesto prave mekoće? Naime, naišla sam na krasnu usporedbu i držala sam se nje.

Netko je negdje rekao, žao mi je, ne sjećam se izvora jer sam sve živo prekopala da nađem recept za savršeno tijesto, da tijesto mora biti kao ušna resica na dodir. 

I bilo je zabavno jednom rukom se držati upravo za ušnu resicu a drugom pipkati tijesto. I bilo je kao ušna resica.

Tijesto je bilo umiješeno, i trebalo ga je pustiti da se odmori. Poklopila sam ga zdjelom u kojoj sam ga prvotno mijesila i pustila sam ga da odmara otprilike sat vremena.

Za to vrijeme smo mi otišli ubrati još malo trešanja, da bude za pojesti dok čekamo štrudlu. Ono što mi je najgori dio ovog receptića je čišćenje trešanja. Znamo da trešnjice imaju male stanovnike. Crviće. I toga sam se najviše pribojavala jer mi zaista nije ugodno vaditi ih van. Prošle godine su bile pune i trajalo je valjda sat vremena da ih očistim.

Začudo, ove naše trešnjice nisu imale stanovnike i bile su čiste i prekrasne za čišćenje od koštica. Pošto mi je pomagala Zvonimirova mama, uspjela nam je olakšati i posao. Dok sam se ja mučila svojim sistemom, trešnju malim nožićem prerezala na pola pa čupala košticu van, ona je prerezala na pola, odvojila onu bez koštice pa još jednom prerezala na pola onu s košticom i tako su ljepše ispadale van. Ta sitna razlika nam je uvelike ubrzala posao i začas smo očistile zdjelu trešanja.

Nadjev je jednostavan. Trešnje, cimet, šećer i krušne mrvice. Znam da se može raditi i tako da se trešnje poredaju na tijesto i onda sipaju sa ostalim ali meni je puno jednostavnije i zgodnije bilo da pomiješam u zdjeli i samo slažem na tijesto. Tako sam i napravila.

Cimeta po ukusu, naravno. Što se tiče šećera, također, kako vam više odgovara, naše trešnje su bile dosta slatke pa sam stavila samo dvije žlice šećera i dvije žlice krušnih mrvica koje su tu da pokupe višak tekućine koje će trešnje pustiti tokom pečenja.

Nadjev čeka a ja jadna idem na razvlačenje tijesta. Ne znam zašto mi to radi toliko stres ali vjerojatno od svih domaćih kora koje sam pojela i znajući da ništa ne znam i da se prvi put suočavam s nečim što zahtjeva iskustvo i "imati ruku". Prvi put.
Ok, podijelila sam svoje tijesto na dvije manje kugle. Razvukla sam jedan radni stolnjak preko stola, da se tijesto ne lijepi i da bude lakše saviti štrudlu uz pomoć baš tog stolnjaka.
Prvo sam valjkom razvukla tijesto, na veličinu i debljinu otprilike tijesta za pizzu.

I onda sam nauljila to tijesto. Bogato. O mojoj nervozi vam može više reći činjenica da mi je puna boca ulja ispala na pod. Naučila sam da novinski papir savršeno upija masnoću. S poda.
Pustila sam par minuta da tijesto upije ulje i krenula razvlačiti.

Nakon početne nervoze, začas sam se ohrabrila i bacala tijesto po cijeloj sobi. Naravno da sam napravila dvije tri rupice na tijestu ali neću si zamijerit. Za prvi put, jako sam zadovoljna i dovoljno ohrabrena da se opet bacim na izradu domaćih kora. Za sve.

Na krajeve razvučenog tijesta sam poredala nadjev od trešanja. Morala sam se suzdržavati da ne pretjeram. Jer trešnje. Nikad dosta.

Preklopila sam trešnje s početkom ruba i krenula zavijati uz pomoć stolnjaka.

To je bio najlakši dio posla. Ne mogu vam opisati koliko mi je laknulo kad su štrudle, dva tijesta kasnije, bile spremne za pećnicu. Nije me uopće zanimao finalan rezultat. Bitno mi je bilo da sam se usudila i mogu reći uspjela, razvući svoje kore.

Zagrijala sam pećnicu na 190°C i pekla tako cca 15 minuta. Pomiješala sam malo vode i ulja i nakon 15 minuta kistom premazala štrudle tom mješavinom i pustila da se peče na 180°C još 20 minuta. 

I moja muka po štrudli je gotova. Ispala je savršeno, kore fine, nadjev još bolji. Ne može bolje od trešanja. 

Još vruće sam posipala s šećerom u prahu i narezala. Možda smo trebali pričekati da se malo ohladi no ne ide to tako sa nestrpljivim kušačima. 

Ono što me još više veseli je što konačno imam i desert koji moja prijateljica veganka može pojesti. Vanja, čuvam komad samo za tebe! 

Faširanci i kelj

Kad bih trebala kopati po okusima djetinjstva iz nekog razloga bih došla na ovo jelo. Moram priznati da kelj nikada nije bio pri vrhu liste mojih omiljenih jela. Ni blizu zapravo. Ali faširanci zato, e njih sam obožavala.

Tako je i danas ali ipak malo više cijenim i kelj. Točnije od ovog kuhanja i ovog posta. Kad sam naletjela na lijepi mladi kelj, nisam dugo razmišljala što ćemo spremati.
Znam da svi znate ovo skuhati. I znam da svi imate neki mamin recept. Cilj ovog posta je da se, kao i ja, prisjetite ovog jela i da možda baš to odlučite staviti na stol vašim ukućanima.

Kelj:
Glavica mladog kelja
tri srednja krumpira
korijen peršina
mrkva
dva češnja češnjaka
komadić suhog mesa
pola glavice luka
dvije žlice brašna
žlica svinjske masti
crvena paprika, sol, papar

Faširanci:
750 grama mljevenog mesa
3 žemlje dan, dva stare
1 dcl mlijeka
1 jaje
sol,papar
pola glavice luka
šaka svježeg peršina

Ono što ja volim prvo napraviti je pripremiti faširance. Žemlje stare bar jedan dan sam usitnila u zdjelu i zalila mlijekom da fino upiju.
Za to vrijeme nasjeckala sam fino na sitne kockice pola glavice luka. Možete vi i više, osobno ne volim da mi luk prevlada svojim okusom pa stavim manje uvijek. I nasjeckala sam peršin. Peršina, za razliku od luka, volim puno u faširancima. Ubacila sam jaje, promiješala, začinila i ostavila smjesu u frižideru dok sam čistila kelj. Ako vam je smjesa slučajno premekana, dodajte žlicu krušnih mrvica, pomoći će.

Kelj sam očistila tako da sam mu otkinula vanjske listove i trgala ostale dok sam pritom micala zadebljanja s njega. Dok nisam veliki obožavatelj kuhanog kelja, obožavam njegov svježi miris. Divan je.
Očišćeni kelj sam potopila u hladnu vodu i oprala, i čekao je tako da ogulim odmah krumpir i pripremim ostale sastojke.

U vrelu blago posoljenu vodu sam uronila očišćeni kelj. Dok mnogi prvo blanširaju kelj pa ga stave na luk koji su nasjeckali i popržili na masnoći, ja to radim malo drugačije.
Kelj u vodu, desetak minuta kasnije mu odmah dodam krumpir, korijen peršina, češnjak, mrkvu, pola glavice luka (u komadu) i suho meso. Pa se to sve zajedno fino krčka.

Dok se kelj krčka, pripremila sam faširance. Oblikovala sam kugle mesa i spljoštilja ih među pobrašnjenim dlanovima. Čas posla. 

Zagrijala sam masnoću i pržila faširance cca pet minuta s jedne i isto toliko s druge strane. 

Oni izvana moraju biti fino pečeni a iznutra mekani. I takvi su i bili. 

Za vrijeme pečenja faširanaca, dovršila sam kelj sa malo zaprške. Znam da mnogi ne vole zapršku, no ja je volim. Ako vam nije do nje, zgusnuti juhu možete sa krumpirom kojeg ćete malo izvaditi, zgnječiti i vratiti nazad. No ja sam radila zapršku, i to tako da sam na malo svinjske masti popržila dvije žlice brašna, dodala žlicu crvene paprike i usipala je u juhu. Začinila sam sa soli i paprom i to je to. Za to su se vrijeme taman faširanci ispekli i već su tanjuri bili na stolu.

Moram priznati da sam ovaj put u kelju uživala. I u faširancima, naravno. Ali me miris kelja podsjetio na mamu. Mama kuha sve. Hoćeš jest, nećeš. Kelj se često doma kuhao i jela sam ga. Kao što rekoh, nije mi bio najdraža stvar na svijetu ali jela sam ga.
Otkad ne živim s roditeljima, kuham ga sad točno drugi put. Jer uvijek ima hrane koju više volim. Ali upravo sam s ovim postom i kuhanjem za isti, zaključila da nije baš tako loš i da će se sigurno naći češće na tanjuru. Meni više kelja a za Zvonimira ipak (za sad!) još uvijek samo faširanci.

Motar, matar, petrovac

Moj prvi susret s motrom se dogodio prošle godine na tanjuru posluženom mi u Opuzenu. Bar sam tako mislila. Bio je u rižotu i pitala sam gospođu koja nam je kuhala što je to zeleno. Ma to je motar, kako ne znate, ima ga svugdje po moru. I dalje nisam imala pojma o čemu priča do neki dan.
Naime, ovaj smo vikend proveli u Rijeci kod naše drage prijateljice Valinee, gdje su nas ona, mama i baka mazile, pazile i da, hranile.
Kako smo pričali o receptima i prelistavali Noninu kuharicu, tako je Valineina mama Jasna odlučila da nas vodi u Volosko. Po motar, sunce i more.

Ima nešto u tom moru i suncu. Nešto što te trgne iz svakodnevice, nešto što izmami osmijeh na lice i postaneš odjednom sretan i zahvalan što je ova ljepota tu i za tebe.
No dobro, dosta romantiziranja, vratimo se na motar. Motar, matar, trava svetog Petra, petrovac, kako god ga zvali, eto, znala sam što je čim sam ga vidjela na kamenu. Nisam jednom ležala kraj mora i gledala u njegove zelene listiće i žuti cvijet kako pobjeđuje nad kamenom. Sve što motru treba je upravo sunce, kamen i more da ga oplahne tu i tamo.

Napustili smo Volosko i Rijeku i do Zagreba sam se zabavljala čitajući o ovoj snažnoj biljčici. Neću vam ispisivati puste činjenice, možete to i sami naći. Ono što je mene zanimalo je bilo, hoće li mi se motar svidjeti? Naime, Valineina mama ga obožava. Jede ga u kajgani, u sendviču, rižotu, ma na sve načine. I kaže, motar ili voliš ili ne voliš. Hoću li ga ja voljeti??

Brzo smo bili u Zagrebu i motar je već bio na stolu. Nosila sam ga sretna do Zvonimirovih roditelja, sigurno su ga oni već jeli i sigurno će se razveseliti. I dogodilo se neviđeno. U kući u kojoj sam ja isprobavala prvi put svašta, od bijelih bubrega do brizli i raštike, uspjela sam donijeti nešto što oni još nisu jeli!
Uf, mora biti dobro.

Neće ovo biti neki komplicirani recept. Za prvi put, odlučila sam se za najjednostavnije. Rižoto i salata. Ipak nam je u cilju da osjetimo okus motra i nema smisla za prvi put komplicirati.

Za rižoto sam koristila:

300 grama riže
glavica luka
maslinovo ulje
sol, papar
temeljac
vino

a za salatu:

motar
5 manjih krumpira
3 jaja
vinski ocat
maslinovo ulje
sol, papar

Većina recepata i uputa za pripremu motra govori da ga prvo treba prokuhati pa spremati dalje. Tako sam i napravila. Očistila sam motar i stavila ga u vrelu jako blago posoljenu vodu. Nakon par minuta sam ga izvadila i brzo pod hladnu vodu. Da mu ostane nešto boje.

Dio sam odvojila za rižoto a dio za salatu. I još mi je ostalo, no što ću s njim, o tome ćemo kasnije.
Prvo sam stavila krumpir kuhati da se stigne ohladiti za salatu. Kad je krumpir bio pri kraju, stavila sam kuhati jaja da se skuhaju u isto vrijeme i isto se ohlade. Ne znam kako vi, no ja volim tvrdo kuhana jaja. I tako ih kuham dok mi netko ne naglasi da bi ipak mekše. Grozna sam, znam.

Uglavnom, dok su se krumpir i jaja kuhali i hladili, pripremila sam rižoto.
Na maslinovom ulju sam prodinstala luk. Ono što volim napraviti je posoliti luk i dodati mu malo vode u nekom momentu da se raspadne skroz. Na prodinstani luk sam ubacila rižu i popržila je još par minuta.

Na rižu i luk sam dodavala pomalo motar dok nisam odlučila da je dosta. Zalila sam to sa otprilike decilitrom domaćeg vina te sam već imala pripremljen temeljac koji sam još vrući dodavala u rižu tokom kuhanja.

Kuhala sam to i miješala otprilike 20ak minuta. Probala sam, dodala još mrvicu soli, papra i rižoto je bio spreman.
Za to vrijeme su se već ohladili i krumpiri i jaja koje sam očistila, narezala na ploškice i pomiješala s malo motra.

Jaja možete narezati i na četvrtine, ja sam jedno upravo tako poslužila i uz salatu i uz rižoto. Salatu sam začinila sa maslinovim uljem, vinskim octom, soli i paprom.
Da ne bi motar bio jedini element mora na tanjuru, izvadili smo i slane srdelice koje su savršeno pasale uz ovo jelo.

Nema jednostavnijeg od ovog načina pripreme no kao što rekoh, bitno mi je bilo osjetiti okus motra i nisam nikako htjela pretjerati. Ima vremena za igranje.

I konačno pitanje, je li mi se motar svidio? Je. Ima neki svježi okus koji vas momentalno vraća na ono kamenje na kojem ste ga ubrali. Kanim ga u budućnosti koristiti više kao začin u drugim jelima svakako. I da, ostatak motra sam probala ukiseliti. Naime, najviše se koristi upravo ukiseljen, i takvog ga još nisam probala pa je red bio da i to nabrzinu spremim.

Pošto sam radila zaista jedu malu staklenku, toliko mi je ostalo, nema smisla da govorim o nekim količinama. 1/3 octa, 2/3 vode, malo soli, malo šećera i papra u zrnu sam prokuhala i time zalila matar koji sam već pripremila u staklenku i sad čekam slijedeću priliku da ga probam.
Nadam se da će biti ukusno. Moram priznati da sam do sad dvaput probala kiseliti povrće, davno već i oba puta je ispalo grozno, tako da se nadam da će sad ipak biti jestivo. Moram poraditi i na tome, možda će ova jesen biti ta u kojoj ću se odlučiti kiseliti svoje krastavce, mrkvice i sve što inače volim.

Do tad ima još vremena a motar je divan uvod u proljetno- ljetnu sezonu i odbrojavanje dana do odlaska na more i odmor, uz naravno, nove recepte samo iz južnijih krajeva Lijepe naše.