Dizani kolač sa skutom

Miris djetinjstva, između ostalog, čine mi i razni dizani kolači. Makovnjače, orehnjače i, sirovnjače? Kako bih drugačije nazvala taj dizani kolač sa sirom koji su bake i mame često spremale? Nebitno.
Nazvat ćemo ga dizani kolač sa skutom.

Umjesto sira skuta jer smo dobili divnu skutu od divnih Zvonimirovih roditelja koji je već godinama uzimaju kod istog čovjeka. Gospodin Ivo Festini Madona svoj sir i skutu radi u gradu Pagu i kako mi je Zvonimirov tata rekao: "Napiši da je to jedan jako vrijedan čovjek koji svojim rukama sve radi, ima 80 ovaca i još i svoj vrt sadi.". Dovoljno da vjerujem da će ovaj kolač biti poseban upravo zbog te paške skute vrijednog gospodina Ive.

Spoj mirisa mog djetinjstva sa paškom skutom mi se itekako svidio i odlučila sam da ću upravo to probati. I nisam se prevarila.

Recept:

Tijesto
700 grama glatkog brašna
prstohvat soli
žlica šećera
1 svježi kvasac
2 žumanjka
1 cijelo jaje
nekoliko žlica otopljene svinjske masti ili maslaca
300 ml mlijeka
1 dcl kiselog vrhnja
korica limuna i naranče
ruma po ukusu

Nadjev
1 kg skute
2 žlice kiselog vrhnja
vanilin šećer
1 jaje
100 grama šećera

Ne moram više govoriti što ćemo sa kvascem? Ma bolje da ponovim. Svježi kvasac sam izmutila sa malo mlakog mlijeka, žlicom šećera i malo brašna i pustila da se podigne.

Za to vrijeme sam prosijala brašno i dodala mu masnoću, promiješala. Dodala sam nadignuti kvasac, jaje i žumanjke, opet dio mlijeka. Naribala sam korice limuna i naranče, malo ruma i mijesila.
Mlijeko, tekućinu općenito, dodajem malo po malo. Nekad mi je taman, nekad previše. Pa bolje malo po malo da ne dodajem više brašna.

Tijesto mora biti mekano i još uvijek malo ljepljivo ali dovoljno čvrsto da se odvaja od posude i ruku.
Podijelila sam odmah tijesto u dvije lopte i ostavila sam ih cca pola sata da se diže na toplom mjestu.

Dok se tijesto dizalo, pripremila sam nadjev.
Prekrasnoj skuti koju sam izdrobila, dodala sam dvije žlice kiselog vrhnja, 100 grama šećera, vanilin šećer i jedno jaje. Sve skupa sam izmiješala i ostavila da čeka tijesto.

Nadignuto tijesto sam izvaljala na dužinu protvana u kojem sam pekla i premazala ga nadjevom te ga zamotala u savijaču i premijestila u namašćeni protvan. I tako s obje kugle tijesta.

Fascinira me, svaki put kad trebam nadjev podijeliti na dva dijela, ja uvijek na prvom štedim jer se bojim da neće bit dovoljno za drugi i onda ispadne na drugom uvijek, ali uvijek, više nadjeva.

Uglavnom, dvije šnadjevene štruce dizanog kolača sam pekla na 180 stupnjeva 30 minuta, s tim da sam desetak minuta prije kraja pečenja kolač premazala razmućenim jajetom.
I čekala da kolač primi divnu zlatnu boju. I je.

Bojala sam se da će pasti, da se neće dignuti, da neće biti dobro, da skuta neće biti fina u ovoj kombinaciji, no svi strahovi su sa prvim rezom nestali.

Osim što je divno mirisalo, lijepo se rezalo iako nismo dugo čekali da se ohladi već smo dijelili još vrele komade. I bilo je jako ukusno. Začuđujuće ukusno. Ja osobno nisam baš od slatkog sa sirom, a ovo mi je zaista bilo fino. Preporučujem!

Čvarci, brizle i bijeli bubrezi

Četvrtkovanje u obitelji Ferina sam već spominjala a ovaj je četvrtak bio nezaobilazan kad smo čuli da se spremaju čvarci.
Vrijeme kolinja je krenulo, svim ljubiteljima čvaraka najdraže doba godine. Moram priznati da ih volim, ali draže su mi kobasice i jetrica i krvavice, oni su mi kao čips, čisto malo da probam i to je to. Čvarke, ili kako ih Zvonimir zove, bacon candy, se radilo od 20 kg špeka. Lagano zagrijavanje za veliko kolinje je krenulo.

Sama priprema je trajala i trajala. Muške snage su vrijedno zasukale rukave i bacile se na odvajanje kožice i ostatka mesa kako bi ostali samo lijepi čisti komadići sala.

Nakon što se sve izrezalo na kockice i očistilo, strpalo se u velike lonce koje su i namjenjene toj svrsi, za čvarenje.

Mogu reć da sam probala biti korisna i tu i tamo promiješati čvarke tokom pečenja, jer se mora paziti da ne zagore. No većinu vremena sam provela gledajući što ljudi rade i trudila se da mi nešto ne promakne.
Čvarci se krčkaju, puštaju mast, i peku dok ne počnu šuškati. Šuškanje čvaraka mi je bila nepoznanica dok nisam čula taj zvuk. Znači, pred sam kraj, kad se lijepo zazlate, i kad prođete po njima kuhačom, oni zaista šuškaju.

Pred kraj, ono što je mene iznenadilo, dodali su u sam lonac sa čvarcima kojih deci do dva mlijeka. Kažu mi da je to da bi čvarci imali lijepu boju.
Kad je gotov dio pripreme na peći (a trajalo za za ovu količinu cca 3 sata), čvarci se skinu s vatre i doda se luk izrezan na četvrtine. U svaki lonac su išle dvije manje glavice luka. I oni su tu da zamirišu i oboje mast, da bude tamnija.

Malo pomalo se odvajaju čvarci od masti i stavljaju se u prešu kojom se ručno iz njih iscijedi mast i ostane samo hrpica hrskave sreće. Čvarci. Malo soli i spremni su za konzumiranje.
Nisu li prekrasni?

Od 20 kilograma špeka nastalo je 4,25 kg čvaraka, 20 litara masti te je ostalo još i 5 kg mesa koje se bacilo na roštilj dok su se čekali čvarci.
A što se još roštiljalo također moram podijeliti s vama.

Brizle i bijeli bubrezi. Za brizle sam prvi put čula također u kući Ferina. I to je ovako išlo: -"Dođi obavezno u četvrtak, imamo brizle."
-"Bum došla, ali kaj su vam to, brizle?"

E pa za one koji kao ni ja pojma nemaju/nisu imali kaj su brizle, to su teleće žlijezde. Zvuči grozno, zar ne? Ali vjerujte mi, prefino je. Prvi put sam ih jela, znate, bih- ne bih, i onda sam ih zavoljela. Sa roštilja, pohane, svejedno, jedno od najfinijih meseka koje sam u usta stavila.
Ovaj četvrtak su se one pekle na roštilju i pečene se samo posolilo i popaprilo. Jednostavnije a finije ne može.

Da ne bi sve bilo tako jednostavno, našli su se tu i bijeli bubrezi. I opet, rekoše mi, danas imamo brizle i bijele bubrege. Ok, brizle znam ali kakvi su to bubrezi? Znate kak već priča ide, podsmijeh sim, podsmijeh tam i da, bijeli bubrezi su još poznatiji kao bikova muda. Doslovce.

Naši bijeli bubrezi su već stigli spremni, za to se pobrinuo gospon Posavec koji ih je već očistio (žalim za prilikom da to vidim, ne žalim za mirisom tokom čišćenja) i odreske debele cca centimetar namočio u litri mlijeka. Mlijeko je tu da izvuče neugodan miris. Je li uspjelo? Nakon što se i bijele bubrege bacilo na roštilj, mogu reći da je.

Bilo je fino. Pošto je ovo bio prvi put da sam ovaj komad mesa probala, moram priznati da sam se malo plašila no prošlo je bezbolno. Bijele bubrege sa roštilja se također naknadno posolilo i popaprilo i bili su spremni za jelo.

Ono što bih voljela jednom probati i sama napraviti je gulaš od istog komada mesa. Čisto jer sam istražujući o tome, naletjela na hvalospjeve takvom gulašu. Bacam bubu u uho četvrtkovcima usput.