Četvrtkovanje u obitelji Ferina sam već spominjala a ovaj je četvrtak bio nezaobilazan kad smo čuli da se spremaju čvarci.
Vrijeme kolinja je krenulo, svim ljubiteljima čvaraka najdraže doba godine. Moram priznati da ih volim, ali draže su mi kobasice i jetrica i krvavice, oni su mi kao čips, čisto malo da probam i to je to. Čvarke, ili kako ih Zvonimir zove, bacon candy, se radilo od 20 kg špeka. Lagano zagrijavanje za veliko kolinje je krenulo.
Sama priprema je trajala i trajala. Muške snage su vrijedno zasukale rukave i bacile se na odvajanje kožice i ostatka mesa kako bi ostali samo lijepi čisti komadići sala.
Nakon što se sve izrezalo na kockice i očistilo, strpalo se u velike lonce koje su i namjenjene toj svrsi, za čvarenje.
Mogu reć da sam probala biti korisna i tu i tamo promiješati čvarke tokom pečenja, jer se mora paziti da ne zagore. No većinu vremena sam provela gledajući što ljudi rade i trudila se da mi nešto ne promakne.
Čvarci se krčkaju, puštaju mast, i peku dok ne počnu šuškati. Šuškanje čvaraka mi je bila nepoznanica dok nisam čula taj zvuk. Znači, pred sam kraj, kad se lijepo zazlate, i kad prođete po njima kuhačom, oni zaista šuškaju.
Pred kraj, ono što je mene iznenadilo, dodali su u sam lonac sa čvarcima kojih deci do dva mlijeka. Kažu mi da je to da bi čvarci imali lijepu boju.
Kad je gotov dio pripreme na peći (a trajalo za za ovu količinu cca 3 sata), čvarci se skinu s vatre i doda se luk izrezan na četvrtine. U svaki lonac su išle dvije manje glavice luka. I oni su tu da zamirišu i oboje mast, da bude tamnija.
Nisu li prekrasni?
Od 20 kilograma špeka nastalo je 4,25 kg čvaraka, 20 litara masti te je ostalo još i 5 kg mesa koje se bacilo na roštilj dok su se čekali čvarci.
A što se još roštiljalo također moram podijeliti s vama.
Brizle i bijeli bubrezi. Za brizle sam prvi put čula također u kući Ferina. I to je ovako išlo: -"Dođi obavezno u četvrtak, imamo brizle."
-"Bum došla, ali kaj su vam to, brizle?"
E pa za one koji kao ni ja pojma nemaju/nisu imali kaj su brizle, to su teleće žlijezde. Zvuči grozno, zar ne? Ali vjerujte mi, prefino je. Prvi put sam ih jela, znate, bih- ne bih, i onda sam ih zavoljela. Sa roštilja, pohane, svejedno, jedno od najfinijih meseka koje sam u usta stavila.
Ovaj četvrtak su se one pekle na roštilju i pečene se samo posolilo i popaprilo. Jednostavnije a finije ne može.
Da ne bi sve bilo tako jednostavno, našli su se tu i bijeli bubrezi. I opet, rekoše mi, danas imamo brizle i bijele bubrege. Ok, brizle znam ali kakvi su to bubrezi? Znate kak već priča ide, podsmijeh sim, podsmijeh tam i da, bijeli bubrezi su još poznatiji kao bikova muda. Doslovce.
Naši bijeli bubrezi su već stigli spremni, za to se pobrinuo gospon Posavec koji ih je već očistio (žalim za prilikom da to vidim, ne žalim za mirisom tokom čišćenja) i odreske debele cca centimetar namočio u litri mlijeka. Mlijeko je tu da izvuče neugodan miris. Je li uspjelo? Nakon što se i bijele bubrege bacilo na roštilj, mogu reći da je.
Bilo je fino. Pošto je ovo bio prvi put da sam ovaj komad mesa probala, moram priznati da sam se malo plašila no prošlo je bezbolno. Bijele bubrege sa roštilja se također naknadno posolilo i popaprilo i bili su spremni za jelo.
Ono što bih voljela jednom probati i sama napraviti je gulaš od istog komada mesa. Čisto jer sam istražujući o tome, naletjela na hvalospjeve takvom gulašu. Bacam bubu u uho četvrtkovcima usput.
Nema komentara:
Objavi komentar