Raca z hajdinskom kašom

Još jednom smo se odmaknuli od naše kuhinje i posjetili Međimurski ceker. I ne, ne radi se o tvornici cekera. Radi se o kući za odmor mladog bračnog para Novinić, Nine i Zlatka, u Svetom Martinu na Muri. Nismo mogli bolje pogoditi. Međimurski ceker je, Nininim riječima, sinonim za odmor, emociju, ljepotu, toplo srce i pun želudac u zelenom Međimurju. Mi se slažemo. Zeleno more oko kuće odmara oči i dušu.

Teško mi je pisati ovaj post jer naprosto ne znam otkud bih krenula, bih li vam prvo opisala prirodu koja nas je ostavila bez daha, toplinu kuće čija su nam vrata otvorili ili okuse i mirise koje smo doživjeli.

Naši su domaćini četiri godine posvetili uređenju ove kuće, gradili, čupali i sadili, sve to okruženi rodbinom i prijateljima koji se rado vraćaju Međimurskom cekeru. Ninino dizajnersko oko, a i ruka, vidi se na svakom koraku i ovu kuću za odmor čine, rekla bih, domom. Znate kad odete negdje, i toliko je topline da se jednostavno osjećate kao doma? E tako smo se mi osjećali ovdje.

Ajmo odmah u kuhinju. Odlučila sam ovu gastro-avanturu podijeliti na dva dijela. Predjelo i glavno jelo u ovom postu, a desert, mmmm, desert zaslužuje svoj poseban post.
Moji prstići su više bili u desertu dok sam za glavno jelo, moram priznati, samo malo zapisivala i s nestrpljenjem čekala da dođe na stol.

Krenut ćemo od predjela.
Nina nam je poslužila meso z tiblice, tradicionalno međimursko jelo za koje sigurno svi znate. Meso u masti? E pa nije tako jednostavno.
Pošto smo mi došli na gotovo, ne mogu vam dati korak po korak ovog recepta kroz svoje iskustvo, ali mogu vam prepričati što su nam domaćini rekli.

Meso z tiblice

Meso koje smo odabrali za tiblicu (svinjski but, kare ili neki drugi komad svinjetine) se prvi dan rasoli, točnije, natrlja bogato solju i sjeckanim češnjakom. Drugi dan se zalije prokuhanom vodom i ostavi se da tako stoji četiri tjedna uz povremeno okretanje. Nakon dugog čekanja, meso se vadi van, opere se u vodi i ostavi se još preko noći u čistoj vodi da iz njega izađe višak soli. Tad se nosi na sušenje od dva dana. Nakon sušenja se meso malo prokuha i zapeče sa svih strana da dobije finu koricu.
Pripremimo slaninu (kosanu mast) u koju ide meso. E taj dio je meni bio novost. Naime, mislila sam da se meso samo zalije sa svježom svinjskom masti ali ne. Svježu slaninu, špek, kako god to zovete, treba prokuhati i osušiti, skinuti kožu i samljeti te dodati sol.
I sve je spremno za tiblicu. Red slanine, red mesa i tako dok nam ne ponestane sastojaka. Treba voditi brigu o tome da se slanina mora dobro natiskati oko mesa, da ne bude zraka. I to je to.
Puno pripreme a kratko smo u mesu uživali jer je toliko fino da smo ga smazali u roku odmah uz sir i vrhnje te pravi međimurski turoš- sir kojem se dodaje sol, crvena paprika i malo češnjaka te se u obliku stošca suši ili dimi. I odličan je. Kod mene doma takav sir zovemo prgica. Sjećam se da ih je baka sušila u krletkama kad sam bila mala i nisam ih voljela baš jer sam se bojala da su ljute jer mi je tad paprika značila ljuto.

Sir i vrhnje sigurno znate pripremiti i sami no za one koji možda ne uživaju u njemu svako malo kao mi, da vas ne iznenadi. Sir i vrhnje (mi smo naravno, koristili domaće, međimursko), pomiješati. U kojem omjeru, odlučite sami. Netko voli više vrhnja netko manje. Sol također, po vlastitom ukusu. I svemu fino damo bojice i šmeka sa malo crvene paprike kojom sir i vrhnje posipamo. I eto, savršen obrok, još uz malo toplog kruha, nema bolje. Osobno, ja volim i malo luka uz to. Zapravo, ja volim malo luka uz sve.

Složit ćete se s nama da je poslije predjela trebalo malo odmoriti, prošetati, pa i popiti nešto  jer treba napraviti mjesta za zvijezdu dana, racu z hajdinskom kašom!

Domaćini su nas razmazili svime što su donijeli na stol i sve je bilo pravo domaće, međimursko i svježe, a svoje se goste i inače trude razveseliti povrćem iz vrta koji je tik do kuće ili svježim voćem iz voćnjaka a mi smo se osladili i njihovim smokvama dok smo čekali da raca, iliti patka, izađe iz pećnice.

Raca z hajdinskom kašom

raca/patka
sol, papar, ulje
svinjska mast
hajdina kaša
luk
slanina

Racu je Nina već večer prije natrljala solju izvana i iznutra, popaprila i pouljila. Prije pečenja slobodno dodate još ako mislite da je potrebno. Racu stavimo u protvan sa dvije žlice svinjske masti i u pećnicu na dva sata. Povremeno je pogledajte, okrenite, podlijte vodom ako treba i strpljivo čekajte da bude fino pečena sa hrskavom koricom.

Dok čekate da raca bude pečena, pripremite hajdinsku kašu.
Nina je prvo skuhala kašu. Na malo svinjske masti prodinstala je luk, dodala špek i dok se to prodinstalo zajedno, dodala kašu. Začinite po ukusu, sol, papar, crvena paprika, a Nina nam je otkrila svoj mali dodatak, ona voli staviti žlicu domaćeg ajvara koji je kaši, koje inače baš nisam obožavatelj, dao punoću zbog koje se tražila žlica više na tanjur. Čak i moj.

Nakon dva sata pečenja, raca je bila gotova, hajdinska kaša također, i samo je trebalo sjesti za stol i uživati u ovim međimurskim specijalitetima.

Uz racu, posluženo nam je arhivsko vino, bijeli pinot '84. koje je bilo punjeno i buteljirano za Ninino rođenje i otvoreno je sada, 30 godina kasnije, dok Nina čeka svoju djevojčicu.
Čestitamo budućim roditeljima i zahvaljujemo što su nas uveli u svoju priču Međimurskog cekera, dali nam priliku da se iz prve ruke uvjerimo u gostoljubivost Međimuraca i Međimurja te nas upoznali sa bogatom gastronomskom baštinom kojom je to Međimurje obogatilo hrvatske kuhinje.

No nećemo se još oprostiti od dragog Cekera, jer nas čeka još jedan post, onaj s najslađim dijelom, desertom. Možete pogoditi o kojem se to desertu radi??

Knedle sa šljivama

Danas je prvi dan jeseni. Službeno. Neslužbeno, vani je još ljeto. No u svakom slučaju, berbe su se odradile, a mi smo osim grožđa u vinogradu ubrali i nešto šljiva. Nije li pravo vrijeme za knedle sa šljivama, naše prvo jelo s popisa deserata? Konačno i nešto slatko na blogu.

Tražeći savršen recept za savršene knedle, zvala sam i dragu mamu. U svim receptima na koje sam nalazila, spominje se krumpir. Kako su jedine knedle koje sam ja jela one mamine, nije mi bilo jasno. Zašto ovdje svi pričaju o nekakvom krumpiru, nisam vidjela da je ona ikad stavljala krumpir?
Naime, otkrit ću vam i recept moje mame.  Kaže ona, recept za "lijene žene". Bez krumpira, jer se njoj nije dalo zezati se s kuhanjem i guljenjem. Tako da u mamine knedle ide brašno, malo praška za pecivo, sol, šećer i mlaka voda. E sad kad znate recept za "lijene žene" moje mame, možemo na onaj pravi, točnije, moja kombinacija svega što sam pronašla online i offline da bih napravila one savršene.

Knedle sa šljivama

1kg krumpira
0,5 kg oštrog brašna
3 velike žlice ulja
2 jaja
1 mala žlica soli
1 kg šljiva, cca 20 komada
100 g krušnih mrvica
100 g maslaca

Krumpir stavimo kuhati u ljusci i dok se on kuha, bacamo se na šljive.
Domaće prekrasne šljive sam prvo oprala i izvadila im koštice. A umjesto koštica, iskoristila sam trik tete Milice i ugurala u šljive malo šećera. Zvuči jednostavno. Je. Ali traje i traje. Dovoljno da kad završimo sa šljivama, krumpir je već kuhan.

Prohladim ga nabrzinu tako da ga zalijem hladnom vodom i odmah ljuštim pod vodom. Oguljeni krumpir sam zgnječila u pire i dodala mu ostale sastojke, brašno, jaja, ulje i sol.        

Zamijesila sam tijesto i prebacila na pobrašnjeni stol. Još sam malo premijesila i napravila od tog mekanog tijesta štrucu od koje sam rezala komade za knedlice.

Svaki sam komad među dlanovima stisnula i na tu "pločicu" stavila po šljivu. Dobro sam omotala šljivu tijestom. Ne smije viriti nigdje pa treba i dobro zalijepiti rubove.

Gotove knedlice se kuhaju u slanoj vodi i ne smije ih se kuhati puno odjednom, da se ne bi slijepile. Kuhaju se dok ne isplivaju na površinu, a onda još koju minutu.

 

Knedle se, sudeć po online receptima, poslužuju s krušnim mrvicama preprženim na malo maslaca. Uvaljaju se i to je to. Napravila sam ih tako, no napravila sam za sebe onako kako sam ih ja jela kao mala. S prokuhanim vrhnjem i posipane šećerom. I da, to je taj okus djetinjstva. Slatkasto vrhnje, fino tijesto i fine kiselkaste šljive. Morat ću ih još bar jednom ovih dana napraviti.

Prije knedlica, za zagrijavanje za slatko, namazali smo na malo domaćeg kruha i domaće pekmeze. Moja draga Katarina nam je poslala teglicu onog od višnje, a ja sam radila prvi put pekmez od smokava. Treba nešto i s tim pekmezima napravit, imam već nešto u planu, nadam se što prije.

Hobotnica ispod peke

Ovo neće biti jedan od onih kompliciranih recepata. I ovaj put ništa nećemo mijesiti. Hobotnica ispod peke ne treba puno sastojaka. Glavna zvijezda je sama hobotnica. U njoj je more.

Dakle, recept:

hobotnica cca 2 kg
krumpir 1,5 kg
glavica luka
češnjak ( ja sam stavila 5 češanja)
maslinovo ulje
malo soli

Oduvijek znam da što je iz mora je najbolje iz mora na stol. No ne u slučaju hobotnice koju je bitno prije kuhanja smrznuti. Navodno je tako meso hobotnice mekše poslije pripreme. Tako je i naša odležala svoje u zamrzivaču, naravno, već očišćena (neopisivo sam sretna zbog toga). Pustili smo je nakon toga da se odledi u potpunosti.

Odleđenu hobotnicu smo propirjali na suho. Stavi se sama u lonac i kuha poklopljena uz okretanje s vremena na vrijeme. Ona tokom pirjanja pušta svoj sok ljubičaste boje a gotova je u trenutku kad ispari sva tekućina. Ne moram ni reći da je već nakon kuhanja izgledala božanstveno i, najbitnije od svega,  fotogenično.

Očistila sam u međuvremenu krumpir, narezala ga na debele ploške i posložila u tepsiju. Posolila sam lagano krumpir, i bogato zalila maslinovim uljem. Luk sam razrezala na četvrtine i također posložila u tepsiju skupa sa češnjevima češnjaka.



Na tu divotu došla je zvijezda, točnije naša propirjana hobotnica. Još malo maslinovog ulja i spremno je za peku.
Do sad sam jednom samo spremala hobotnicu a la peka u pećnici i tada sam dodala brdo začina i vina uz ove sastojke no ovaj put sam pustila da bude baš tradicionalno dalmatinski, bar koliko sam imala prilike čuti i pročitati smatram da je tako.

Dok sam se ja u kuhinji igrala sa hobotnicom, muški dio ekipe je pripremio vatru i peku. Hvala im na tome.

Sad moram nešto reći o pripremi same vatre, pretpostavljam. No eto, dečki su zapalili vatru. Napravili žar. Ja donijela tepsiju sa zvijezdom na krumpirima. Razmaknuli su žar, stavili tepsiju gore, i  poklopili pekom. Naučila sam da prsten, za koji sam ja mislila da je ostatak od neke bačve koji se zaboravio bacit (dobro da nisam krenula u čišćenje i stvarno bacila), ide povrh peke, i u njega se također stavlja žar.

No dobro, nikad nisam radila peku, nisam ni vidjela kako se to radi, u mom kraju se više drže recepta za hobotnicu na zagorski. Uzme se prase cca 15 kg, hobotnica cca 2kg, krumpir.
Dok se prase vrti na ražnju, hobotnica se kuha s krumpirima u puno posoljene vode. Kad je hobotnica gotova a prase pečeno, izvade se krumpiri, voda prolije a hobotnica se baci mačkama i psima da ne smetaju kad se jede. 

Mi to nećemo napraviti, naravno. Uglavnom, pekli smo hobotnicu cca 40ak minuta. Ne bi promašili ni da smo skratili koju minutu, zapečenija je ispala nego što sam se nadala no i dalje, prefina. 

Što se tiče društva na ručku, imali smo i predstavnike Dalmacije u žiriju. Naše splitske snage Mila i Mladen su se osjećali kao doma dok su stajali između peke i raštike u Lukšićima, samo im je more nedostajalo. 

Dalmatinski dio žirija je uživao što smatram znakom da je hobotnica ispunila kriterije da bi je nazvali tradicionalnom dalmatinskom. Ili su bili jako gladni, ne znam što je od toga no u svakom slučaju, sa tanjura nam je nestala u roku odmah. 

I ne zaboravimo. Dio Forking Croatia, onaj sa fotoaparatom i nepcem osjetljivim na sve što nije meso, uključujući i morske poslastice (citiram: "Da sam trebao jesti ribu, bio bih delfin."), svoju porciju hobotnice je zamijenio porcijom domaćih suhih kobasica, špekeca i sireva. Jedan od sireva, onaj kozji, doputovao nam je iz Slavonije, točnije, iz Ivankova, pa zahvaljujemo dragom Marku i obitelji Sabo na prefinom kozjem siru. Preporučamo!