Istarski pandišpanj

U prvom postu na ovom blogu sam otkrila sramotnu činjenicu da nikada nisam bila u Istri i da je za mene taj kraj misterij. Kad sam nedavno imala priliku zaviriti u taj kutak Lijepe naše, nisam je nikako htjela propustiti. Pošto je izlet bio kratak a izuzetno sladak (ponešto i slan), brzo sam razmišljala što želim vidjeti. 

Ono što je mene najviše privlačilo, očito s razlogom, je unutrašnjost poluotoka. Manja mjesta, fina hrana, naravno, i vino. O da, vino. Bila sam bez svoje foto polovice pa se ne mogu podičiti fotografijama no nekako ovog puta vrednujem ono što je ostalo u oku, rekla bih i srcu. 

Srećom, imale smo našu Ivu da nas provede po Roču, Humu, Kotlima i imale smo mi u planu štošta nešto, no onda smo sjele pojesti, pa je trebalo nešto i popiti i nakon toga više nije bilo vremena za nastavak. Idućom prilikom. No čemu ova priča. Priča je tu da bih vas upoznala, one koji su, kao i ja neznalice, s divnom obiteljskom vinarijom Franc Arman u Vižinadi. Oduševljena gostoprimstvom mladog domaćina Olivera i vinima obitelji Arman, doma sam ponijela dvije boce. Jednu pjenušavu malvaziju Perla Bianca i Teran barrique koji me oborio s nogu. Rekla bih doslovce. 

Uglavnom, odlučila sam uz ta vina kojima ćemo se počastiti, pripremiti dva istarska jela. Naime, znam da pjenušava Perla Bianca ide uz lagana predjela i kao aperitiv, no ja sam je odlučila servirati uz desert. Ne znam koliki sam enološki grijeh počinila, nadam se da mi nećete zamjeriti no meni je ova kombinacija bila naprosto savršena. 

Razmišljajući o desertu, kopanjem po receptima, došla sam do pandišpanja. Slatko jelo od tek nekoliko sastojaka korijene svog naziva vuče iz španjolskog Pan di Spagna iliti, španjolski kruh. 

Pandišpanj:

8 jaja

8 žlica šećera

8 žlica brašna

dvije žlice domaćeg prošeka

1 prašak za pecivo

1 vanilin šećer

korica naranče i limuna

150 grama suhih smokava

Proučavajući recepte za ovaj desert, opet dolazim do zaključka da svaka kuća ima svoj. Ja sam ih iskombinirala sve da bih dobila savršen. U osnovni recept smokve ne idu. No moja istarska veza Iva mi je rekla da oni stavljaju doma smokve i bademe. Bademe sam za ovaj put preskočila i ubacila samo smokve. 

Svaki recept koji sam pročitala je imao nešto zajedničko. Dugo miješanje. Dugo. Znači, nonice su nekada lupale ta jaja pola sata minimalno. Rukom. Danas imamo, srećom, miksere pa je i 20 minuta sasvim dovoljno. 

Pripremila sam sve sastojke. Sve mora biti na sobnoj temperaturi. Naribala sam korice limuna, nasjeckala smokve. Nek čeka. 

Ono što sam radila je da sam prvo odvojila bjelanjke od žutanjaka. U žutanjke sam dodala šećera koliko i jaja, osam žlica ovaj put pošto sam radila od osam jaja. Osim šećera, dodala sam i jedan vanilin šećer. I miksala. Miksala sam točno 20 minuta. Ne znam zašto. Rekle nonice da treba dugo pa sam ja to eto dok mi ruka nije otpala.

Jaja su postala pjenušava i bijela. Jao, kako fino mirišu domaća jaja, prekrasno. 

Nakon toga sam bjelanjke smiksala u čvrsti snijeg.

U izlupane žutanjke sam dodala ribanu koricu limuna i naranče i žlicu po žlicu brašna pomiješanog sa praškom za pecivo i miješala ručno dvenom kuhačom. Lagano, lagano. I da, nikako ne smijem to zaboraviti. Svo miksanje i miješanje, u istom smjeru. Kažu nonice a to se ne krši. Miješanje kuhačom traje, lagano, strpljivo malo po malo dodavati brašno.

Nakon toga, strpljivo, polako, malo po malo dodala sam i snijeg od bjelanjaka. Sve u istom smjeru, polako da ostane pjenušavo. 

Na samo sam kraju dodala dvije žlice domaćeg prošeka i sitno nasjeckane smokve. Opet, lagano to promiješati.

Namastila sam posudu u kojoj sam pekla. Izbjegla sam kalup za tortu zbog nonica. Pekla sam u širem a plićem loncu kojeg sam namastila i pobrašnila i u njega ulila smjesu. 

Pekla sam na 150°C otprilike 40 minuta.

Gledala i nadala se da biskvit neće past i da smokve ostanu posvuda a ne samo na dnu. Ili na vrhu. Jer kad je naš pandišpanj bio gotov, okrenuli smo zdjelu i nadali se da će lijepo ispasti van. E pa neće. Morala sam malo proći nožem okolo zdjele i nakon toga je ispao van bez problema. 

Pandišpanj smo posipali šećerom u prahu i to je to. Ne znam čemu sam se više veselila, hladnoj boci vina koja nas je čekala ili okusu prefinog biskvita sa smokvama. Hvala nonicama na receptu za ovaj jednostavan a prefin recept i vinariji Franc Arman na vinu u kojem smo zaista uživali.

Varivo od krastavaca

Ljeto je u punom zamahu i dok se kuhamo na ovoj vrućini jer nismo te sreće da živimo na moru, vjerujte da je čak i nama zadnje na pameti zatvoriti se u kuhinju i nakuhavati. Znate kako je to ljeti. Što manje kuhanja, eventualno roštiljanje i brdo salata, samo da je hladno i svježe.
No, tu i tamo, mora se pojesti nešto na žlicu. Kad sam razmišljala što ćemo, na pameti su mi bile dvije namirnice, krastavci i mahune.

Varivo od krastavaca u životu nisam stavila u usta. Nepojmljivo mi je bilo te fine svježe krastavce jesi kuhane. Mahune volim dinstane ali na juhu ne. Traume iz djetinjstva kad su me tjerali da pojedem mahune u kojima je bila rajčica (naime, do 18. nisam rajčicu jela), zamjerile su mi to jelo i dan danas.

Izbor je pao na varivo od krastavaca pošto ga baš nikad nisam htjela jesti pa eto, da i sebi spremim nešto što ću prvi put probati.


Recept:

800 grama krastavaca
400 grama krumpira
svinjska mast ili ulje
dvije žlice brašna
vrhnje za kuhanje
2 češnja češnjaka
voda ili povrtni temeljac
mljevena crvena paprika
sol, papar, kopar


Tko ne voli miris svježih krastavaca kad se krenu guliti taj ne živi. Znači, ne mogu vam opisati tu sreću kad krenem guliti krastavce i kad taj svježi miris ispuni prostoriju. Pa pola pojedem dok ih režem već jer ne mogu odolijeti samom mirisu.

Oguljene krastavce sam narezala na tanke ploške pomoću čarobnog ribeža. Čas posla. Zatim sam ih posolila i ostavila da puste vodu.
Za to vrijeme sam ogulila krumpir i narezala ga na sitne kockice. Stvarno sitne. Da se skuhaju u isto vrijeme kad i krastavci kojima ne treba dugo.

Dok sam ja gulila krumpir, taman su krastavci spremni. Lagano sam ih ocijedila od viška vode i krenula s kuhanjem.
Na žlici svinjske masti sam popržila dvije žlice brašna. Ovaj dio možete preskočiti no ja zaista jako volim zapršku koliko god me uvjeravali u suprotno. No može se i bez nje.

Dodala sam na poprženo brašno žličicu crvene paprike i umiješala prvo krumpir i dva češnja češnjaka koje sam narezala na sitno. Podlila sam krumpir sa povrtnim temeljcem kojeg sam imala već spremnog no možete, naravno, koristiti i vodu. Promiješala sam dobro da se ne stvore grudice i pustila da par minuta prokrčka sam krumpir i tek onda sam dodala krastavce.

Kad je krumpir gotovo kuhan, znate kad pogledate u lonac i kažete evo još dvije minute? E tad sam dodala vrhnje za kuhanje, možete i kiselo vrhnje ako vam je draži svježiji okus. Začinila sam sa soli i paprom te dodala kopar. Bilo bi savršeno ovo jelo dopuniti svježim koprom kojeg ja, nažalost, nigdje nisam uspjela pronaći no Zvonimirova mama je ljubiteljica kopra pa ga je imala sušenog u svojoj kolekciji začina. Nije smetalo.

I to je to, naše varivo je gotovo.
Da ne bi bilo samo varivo, i iskreno, u strahu da me djetinje odbijanje variva od krastavaca ne ostavi gladnom, za svaki smo slučaj bacili na roštilj i ćevape. Nismo mi bacili, Zvonimir je. S veseljem obznanjujem da ja ne roštiljam i da veselo to zadovoljstvo na ovim vrućinama prepuštam njemu.  Ovi ćevapi koje smo jeli su posebni i najfiniji koje sam jela. Radi ih obitelj Draganić iz Žabnice od svojeg mesa, ovčetine i svinjetine koju su sami uzgojili i mi smo bili sretnici koji su imali priliku degustirati. Ne moram vam govoriti da se domaće raspoznaje bez ikakvih problema i zaista su ovo najfiniji ćevapi koje sam ikada jela.

Uz ovo varivo od krastavaca, nije moglo bolje. S guštom sam pojela sve u tanjuru i došlo mi žao što sam ovo varivo tolike godine izbjegavala. Savršeno za ove ljetne dane, brzo je gotovo a ne znaš jel finije toplo ili hladno. Uživancija!