Gulaš od hobotnice

Proljetne dane su nam pomutili oblaci no nama miriše i dalje na ljeto i more. Kako bolje prizvati sunce nego darovima Jadrana?
Dragi prijatelji ovog našeg bloga su nam sa otoka Krka poslali divnu hobotnicu i uz nju i recept kojem nismo mogli odoljeti. Gulaš od hobotnice je ovotjedni specijalitet naše bogate gastronomske baštine koji smo odlučili pripremiti i u sezoni roštilja vas možda inspirirati na nešto ipak malo drugačije.

Sastojci za gulaš:

1-1,5 kg hobotnice
3 glavice luka
4 češnja češnjaka
1 mrkva
1,5 dcl pirea od rajčice
svježa crvena paprika (ili mljevena ukoliko kao i mi nemate pri ruci svježu)
chilli papričica
ružmarin
lovorov list
2 dcl vrbničke žlahtine ili nekog finog crnog vina
maslinovo ulje

Sastojci za istarske fuži:

3 jaja
400 grama brašna
tri žlice ulja
koja žlica vode
sol

Da nam hobotnica ne bi bila usamljena, pripremila sam i tjesteninu. U originalnom receptu se poslužuje sa, naravno, krčkim šurlicama no pošto smo ih mi već radili, odlučili smo otoku Krku dodati mrvicu Istre sa istarskim fužima.
Krenimo sa hobotnicom. Preporuka u receptu je da je prvo skuhamo ali možemo je i sirovu isjeći na komadiće. Ja sam je odlučila prvo skuhati i to tako da je stavim samu u lonac i pustim da se krčka u svojim sokovima 25 minuta. Ovo je drugi put da je tako radim i za sad sam presretna s ovim načinom pripreme.

Dok se hobotnica krčkala, pripremila sam luk koji sam prodinstala na maslinovom ulju. Nakon što se luk malo prodinstao, dodala sam mu naribanu mrkvicu, češnjak izrezan na listiće i začine, lovorov list, ružmarin i mljevene chilli papričice. Sa chillijem sam uvijek oprezna, moram priznati jer ja nisam odveć ljubitelj ljutog, no ako vas veseli, možete vi pojačati dozu bez problema.

Ne mogu vam opisati te mirise. Hobotnica i more u jednom loncu a u drugom taj miris češnjaka i začina. Predivno.
U dinstani luk sam ulila pire od rajčice i dodala žlicu mljevene crvene paprike. Bilo bi odlično da dodate i svježu rajčicu i papriku ukoliko imate, mi nismo nažalost imali pri ruci, ali nije smetalo nimalo.

I taman dok se to sve skupa krčka, kuhana je i hobotnica. Izvadila sam je iz lonca, pustila minutu dvije da se prohladi i krenula rezuckati.

Izreznu hobotnicu sam dodala na prodinstano povrće i zalila sam vinom i sa malo vode.

Sve sam fino promiješala i ostavila da se krčka dok sam se bacila na izradu tjestenine koja će biti prilog ovom finom gulašu. 

Za istarske fuži sam umijesila jaja, prosijano brašno, malo soli, ulja i dvije tri žlice vode. 

Tijesto sam podijelila na tri manja dijela, razvukla ga valjkom na tanko i krenula u izradu slatkih malih fuži. Podijelila sam tijesto na kvadrate veličine cca 3 cm koje smo motali oko štapića za ražnjiće i pakirali male zamotuljke istarske sreće.

Kad kažem smo, mislim na svog pomagača kojeg moram posebno pohvaliti. Zvonimirov tata se zainteresirao za fuži i radio ih skupa sa mnom, rekla bih i puno bolje i pažljivije od mene a neću ni govoriti o tome koliko smo brzo to zajedničkim trudom napravili.

Dok smo mi smotali naše fuži, taman je i gulaš bio pri kraju. Začinila sam ga još malo sa soli i paprom, skuhala tjesteninu i brzo smo se bacili na jelo. Dobro, lažem. Ipak smo prije strpljivo pričekali da se ono čemu smo se veselili pofotka.

Zahvaljujem još jednom prijateljima kontinentalcima na otoku Krku na prefinoj hobotnici i ovom divnom receptu, nadam se da ih naša izvedba nije razočarala!

Faširanci i kelj

Kad bih trebala kopati po okusima djetinjstva iz nekog razloga bih došla na ovo jelo. Moram priznati da kelj nikada nije bio pri vrhu liste mojih omiljenih jela. Ni blizu zapravo. Ali faširanci zato, e njih sam obožavala.

Tako je i danas ali ipak malo više cijenim i kelj. Točnije od ovog kuhanja i ovog posta. Kad sam naletjela na lijepi mladi kelj, nisam dugo razmišljala što ćemo spremati.
Znam da svi znate ovo skuhati. I znam da svi imate neki mamin recept. Cilj ovog posta je da se, kao i ja, prisjetite ovog jela i da možda baš to odlučite staviti na stol vašim ukućanima.

Kelj:
Glavica mladog kelja
tri srednja krumpira
korijen peršina
mrkva
dva češnja češnjaka
komadić suhog mesa
pola glavice luka
dvije žlice brašna
žlica svinjske masti
crvena paprika, sol, papar

Faširanci:
750 grama mljevenog mesa
3 žemlje dan, dva stare
1 dcl mlijeka
1 jaje
sol,papar
pola glavice luka
šaka svježeg peršina

Ono što ja volim prvo napraviti je pripremiti faširance. Žemlje stare bar jedan dan sam usitnila u zdjelu i zalila mlijekom da fino upiju.
Za to vrijeme nasjeckala sam fino na sitne kockice pola glavice luka. Možete vi i više, osobno ne volim da mi luk prevlada svojim okusom pa stavim manje uvijek. I nasjeckala sam peršin. Peršina, za razliku od luka, volim puno u faširancima. Ubacila sam jaje, promiješala, začinila i ostavila smjesu u frižideru dok sam čistila kelj. Ako vam je smjesa slučajno premekana, dodajte žlicu krušnih mrvica, pomoći će.

Kelj sam očistila tako da sam mu otkinula vanjske listove i trgala ostale dok sam pritom micala zadebljanja s njega. Dok nisam veliki obožavatelj kuhanog kelja, obožavam njegov svježi miris. Divan je.
Očišćeni kelj sam potopila u hladnu vodu i oprala, i čekao je tako da ogulim odmah krumpir i pripremim ostale sastojke.

U vrelu blago posoljenu vodu sam uronila očišćeni kelj. Dok mnogi prvo blanširaju kelj pa ga stave na luk koji su nasjeckali i popržili na masnoći, ja to radim malo drugačije.
Kelj u vodu, desetak minuta kasnije mu odmah dodam krumpir, korijen peršina, češnjak, mrkvu, pola glavice luka (u komadu) i suho meso. Pa se to sve zajedno fino krčka.

Dok se kelj krčka, pripremila sam faširance. Oblikovala sam kugle mesa i spljoštilja ih među pobrašnjenim dlanovima. Čas posla. 

Zagrijala sam masnoću i pržila faširance cca pet minuta s jedne i isto toliko s druge strane. 

Oni izvana moraju biti fino pečeni a iznutra mekani. I takvi su i bili. 

Za vrijeme pečenja faširanaca, dovršila sam kelj sa malo zaprške. Znam da mnogi ne vole zapršku, no ja je volim. Ako vam nije do nje, zgusnuti juhu možete sa krumpirom kojeg ćete malo izvaditi, zgnječiti i vratiti nazad. No ja sam radila zapršku, i to tako da sam na malo svinjske masti popržila dvije žlice brašna, dodala žlicu crvene paprike i usipala je u juhu. Začinila sam sa soli i paprom i to je to. Za to su se vrijeme taman faširanci ispekli i već su tanjuri bili na stolu.

Moram priznati da sam ovaj put u kelju uživala. I u faširancima, naravno. Ali me miris kelja podsjetio na mamu. Mama kuha sve. Hoćeš jest, nećeš. Kelj se često doma kuhao i jela sam ga. Kao što rekoh, nije mi bio najdraža stvar na svijetu ali jela sam ga.
Otkad ne živim s roditeljima, kuham ga sad točno drugi put. Jer uvijek ima hrane koju više volim. Ali upravo sam s ovim postom i kuhanjem za isti, zaključila da nije baš tako loš i da će se sigurno naći češće na tanjuru. Meni više kelja a za Zvonimira ipak (za sad!) još uvijek samo faširanci.

Motar, matar, petrovac

Moj prvi susret s motrom se dogodio prošle godine na tanjuru posluženom mi u Opuzenu. Bar sam tako mislila. Bio je u rižotu i pitala sam gospođu koja nam je kuhala što je to zeleno. Ma to je motar, kako ne znate, ima ga svugdje po moru. I dalje nisam imala pojma o čemu priča do neki dan.
Naime, ovaj smo vikend proveli u Rijeci kod naše drage prijateljice Valinee, gdje su nas ona, mama i baka mazile, pazile i da, hranile.
Kako smo pričali o receptima i prelistavali Noninu kuharicu, tako je Valineina mama Jasna odlučila da nas vodi u Volosko. Po motar, sunce i more.

Ima nešto u tom moru i suncu. Nešto što te trgne iz svakodnevice, nešto što izmami osmijeh na lice i postaneš odjednom sretan i zahvalan što je ova ljepota tu i za tebe.
No dobro, dosta romantiziranja, vratimo se na motar. Motar, matar, trava svetog Petra, petrovac, kako god ga zvali, eto, znala sam što je čim sam ga vidjela na kamenu. Nisam jednom ležala kraj mora i gledala u njegove zelene listiće i žuti cvijet kako pobjeđuje nad kamenom. Sve što motru treba je upravo sunce, kamen i more da ga oplahne tu i tamo.

Napustili smo Volosko i Rijeku i do Zagreba sam se zabavljala čitajući o ovoj snažnoj biljčici. Neću vam ispisivati puste činjenice, možete to i sami naći. Ono što je mene zanimalo je bilo, hoće li mi se motar svidjeti? Naime, Valineina mama ga obožava. Jede ga u kajgani, u sendviču, rižotu, ma na sve načine. I kaže, motar ili voliš ili ne voliš. Hoću li ga ja voljeti??

Brzo smo bili u Zagrebu i motar je već bio na stolu. Nosila sam ga sretna do Zvonimirovih roditelja, sigurno su ga oni već jeli i sigurno će se razveseliti. I dogodilo se neviđeno. U kući u kojoj sam ja isprobavala prvi put svašta, od bijelih bubrega do brizli i raštike, uspjela sam donijeti nešto što oni još nisu jeli!
Uf, mora biti dobro.

Neće ovo biti neki komplicirani recept. Za prvi put, odlučila sam se za najjednostavnije. Rižoto i salata. Ipak nam je u cilju da osjetimo okus motra i nema smisla za prvi put komplicirati.

Za rižoto sam koristila:

300 grama riže
glavica luka
maslinovo ulje
sol, papar
temeljac
vino

a za salatu:

motar
5 manjih krumpira
3 jaja
vinski ocat
maslinovo ulje
sol, papar

Većina recepata i uputa za pripremu motra govori da ga prvo treba prokuhati pa spremati dalje. Tako sam i napravila. Očistila sam motar i stavila ga u vrelu jako blago posoljenu vodu. Nakon par minuta sam ga izvadila i brzo pod hladnu vodu. Da mu ostane nešto boje.

Dio sam odvojila za rižoto a dio za salatu. I još mi je ostalo, no što ću s njim, o tome ćemo kasnije.
Prvo sam stavila krumpir kuhati da se stigne ohladiti za salatu. Kad je krumpir bio pri kraju, stavila sam kuhati jaja da se skuhaju u isto vrijeme i isto se ohlade. Ne znam kako vi, no ja volim tvrdo kuhana jaja. I tako ih kuham dok mi netko ne naglasi da bi ipak mekše. Grozna sam, znam.

Uglavnom, dok su se krumpir i jaja kuhali i hladili, pripremila sam rižoto.
Na maslinovom ulju sam prodinstala luk. Ono što volim napraviti je posoliti luk i dodati mu malo vode u nekom momentu da se raspadne skroz. Na prodinstani luk sam ubacila rižu i popržila je još par minuta.

Na rižu i luk sam dodavala pomalo motar dok nisam odlučila da je dosta. Zalila sam to sa otprilike decilitrom domaćeg vina te sam već imala pripremljen temeljac koji sam još vrući dodavala u rižu tokom kuhanja.

Kuhala sam to i miješala otprilike 20ak minuta. Probala sam, dodala još mrvicu soli, papra i rižoto je bio spreman.
Za to vrijeme su se već ohladili i krumpiri i jaja koje sam očistila, narezala na ploškice i pomiješala s malo motra.

Jaja možete narezati i na četvrtine, ja sam jedno upravo tako poslužila i uz salatu i uz rižoto. Salatu sam začinila sa maslinovim uljem, vinskim octom, soli i paprom.
Da ne bi motar bio jedini element mora na tanjuru, izvadili smo i slane srdelice koje su savršeno pasale uz ovo jelo.

Nema jednostavnijeg od ovog načina pripreme no kao što rekoh, bitno mi je bilo osjetiti okus motra i nisam nikako htjela pretjerati. Ima vremena za igranje.

I konačno pitanje, je li mi se motar svidio? Je. Ima neki svježi okus koji vas momentalno vraća na ono kamenje na kojem ste ga ubrali. Kanim ga u budućnosti koristiti više kao začin u drugim jelima svakako. I da, ostatak motra sam probala ukiseliti. Naime, najviše se koristi upravo ukiseljen, i takvog ga još nisam probala pa je red bio da i to nabrzinu spremim.

Pošto sam radila zaista jedu malu staklenku, toliko mi je ostalo, nema smisla da govorim o nekim količinama. 1/3 octa, 2/3 vode, malo soli, malo šećera i papra u zrnu sam prokuhala i time zalila matar koji sam već pripremila u staklenku i sad čekam slijedeću priliku da ga probam.
Nadam se da će biti ukusno. Moram priznati da sam do sad dvaput probala kiseliti povrće, davno već i oba puta je ispalo grozno, tako da se nadam da će sad ipak biti jestivo. Moram poraditi i na tome, možda će ova jesen biti ta u kojoj ću se odlučiti kiseliti svoje krastavce, mrkvice i sve što inače volim.

Do tad ima još vremena a motar je divan uvod u proljetno- ljetnu sezonu i odbrojavanje dana do odlaska na more i odmor, uz naravno, nove recepte samo iz južnijih krajeva Lijepe naše.