Od bakalara do kotlovine

Već pogađate da će ovo biti jedan poduži post sa čak dva recepta!
Naime, nekad se desi da svatko ima svoje želje za ručak i onda se kuha svašta. Tako se i nama zalomilo da smo kuhali upravo dva jela. Jedno riblje i jedno mesno.
Naime, imali smo komad zamrznutog bakalara kojeg je trebalo pripremiti dok su piletina i svinjetina već plivali u pacu za kotlovinu. Šta ćemo? Pa oboje.

Krenimo od bakalara na roštilju kojeg smo sparili s kvarnerskim receptom blitve i koprive na padelu.

600 grama smrznutog bakalara
500 grama blitve
400 grama koprive
4 krumpira srednje veličine
češnjak
sol, papar
maslinovo ulje

Ne može jednostavnije a finije od ovog. Bakalara smo još smrznutog stavili na roštilj. Pošto imamo ploču na roštilju, a ne rešetke, prvo smo nauljili ploču potom na njega stavili komade bakalara.

Vatra mora biti umjerena, lagana da ne bi riba unutra ostala smrznuta a izvana reš pečena. Moram priznati da roštiljanje vrlo rado prepuštam onom iza fotoaparata tako da je i ovaj put za divno pečenu ribu zaslužan upravo Zvonimir.

Reklo bi Hladno pivo, sunce piči, mi roštiljamo, cure gule krumpir u hladovini...
I tako je Zvonimir roštiljao a ja sam, neočekivano, gulila krumpir u hladovini. I čistila blitvu. I brala koprive. Friško ubrane koprive su prefine i prebolne. Rukavice nisu uvijek rješenje. No dobro.

Znam ja da svi imaju svoj recept za blitvu i krumpire a sad ću i ja sa svojim. Naime, prvo što napravim je da na maslinovom ulju malo ali stvarno malo zažutim nekoliko češnjeva češnjaka.
Znate, da zamiriše cijela kuća. I na to krumpir narezan na kockice. Čisto da se malo prodinsta s vode dovoljno da prekrije krumpir. I ostavim da se kuha dok ne omekša a tada dodam narezanu blitvu i koprivu.

A koprivu sam prethodno blanširala, prelila hladnom vodom i narezala na rezance kao i svježu blitvu.
Ne kuham to dugo. Ne volim kad se ubije zelenilo. Uglavnom, kuhanu blitvu, koprivu i krumpir začinim i to je to. Volim da ostane malo vode s blitvom, da nije presuho. Tako sam i ovaj put pripremila.

Za to vrijeme je već bakalar bio gotov, samo smo ga posolili još na roštilju. Pripremila sam za njega umak od maslinovog ulja, češnjaka i peršina s kojim smo ga prelili još vrućeg.

I to je to, brzinski i prefino.

S druge strane, kuhala se kotlovina. E to nije brzinski ali je prefino. I ovo nisam ja kuhala pa znate kako to ide, još je finije. Slučajno je bio baš četvrtak a već vam je poznato četvrtkovanje kod Ferine. Uvijek nešto fino miriše. Ovaj put je to bila upravo kotlovina koju je spremao Zvonimirov tata.

Već su nas čekale spremne namirnice. Svinjetina i piletina u pacu, kobasice, povrće izrezano. Sve je bilo spremno. Moram priznati da koliko god volim kuhati, još više volim kad drugi kuhaju. Još je slađe i finije. Tako da sam se ovoj kotlovini izrazito veselila.

Na zagrijani kotao je Zvonimirov tata prvo stavio svinjske masti te na njoj ispekao svinjetinu, piletinu, kobasice i par režnjeva špeka. Špeka mora bit.

Pečeno meso je izvadio sa strane dok je na ostatak masnoće stavio luk da se dinsta. Polako dok ne omekša i raspada se.

Zatim je dodao svježu papriku i također se fino krčkalo dok se paprika nije počela raspadati. Taj proces traje. A traje još i duže kad je vani +30 i sjediš kraj vatre. Tad traje zauvijek. Srećom, nisam bila zadužena za ovaj dio posla pa sam se mogla izmaknuti u hlad. Hvala tati Ferini koji se žrtvovao za nas.

Nakon što su se paprika i luk fino prokrčkali, dodali smo pasiranu rajčicu te cherry rajčice, one smrznute domaće od prošle sezone i one sušene te stavljene u maslinovo ulje sa ružmarinom i bosiljkom koje je pripremio još prošle godine Zvonimirov tata. Naravno, i gljive. Ovaj put su to bili šampinjoni.

Začinili smo kotlovinu majčinom dušicom, ljutom i slatkom crvenom paprikom te se zalilo sa malo vina.

Još malo krčkanja pa pred sam kraj, sol, papar, još začina koji vam odgovaraju i grah. Posebno smo skuhali krumpir koji smo također s grahom dodali u kotlovinu i s tim završili ovo savršeno jelo. Ima sve što volim. Kuhano, pečeno, meso, povrće. Sve je unutra.

Ne moram naglašavati da se jako brzo tanjur počistio i da su ubrzo svi bili sretni i siti i da se čak i na vrućine zaboravilo.

Hvala Zvonimirovom tati što je tako fino kuhao za nas, veselimo se ponoviti!

Štrudla s trešnjama

Ne tako davno, taman prije ove sezone trešnja, sanjala sam da sam u nekom voćnjaku vidjela mala stabla trešanja sa malo plodova ali ogromnih, veličine breskve. I taman kad su dozrijele ove naše, sjetila sam se tog sna jer su ove trešnje bile najljepše koje sam ikada vidjela. Velike, rumene i slatke kao med. U tom trenu zaboravljam strah od visine i penjem se dokle ide, jer stablo je pametnije od nas. Uvijek one najljepše i najslađe ostavi na dohvat samo ptičicama. Neka im je.

Ono što mene veseli sa sezonom trešanja, osim penjanja po stablu, je upravo štrudla. Do sad sam je radila isključivo sa kupovnim korama jer kad mi padne na pamet razvlačenje tijesta, sjetim se svih vještih ruku baka koje to nakon godina iskustva naprave u taj čas. Do sad nikad nisam razvlačila tijesto. Nikad. Ne mogu vam opisati nervozu koju sam osjećala. A da ne pričam o svim videima koje sam pogledala o razvlačenju kora za štrudle, pite, bureke. Sve sam ih pregledala i još uvijek, pojma nisam imala što radim.

Krenimo od samog tijesta koje je bilo izazov dana.

Recept:

500 grama glatkog brašna
mlaka voda
sol
ulje
ocat

trešnje
cimet
šećer
krušne mrvice


Prosijala sam pola kile glatkog brašna i ostavila si na dohvat ruke još malo, za posipavanje. U zdjelu s brašnom sam dodala prstohvat, dva, soli. Dva za mene koja imam male prste. Dvije žlice ulja i malo octa. E sad kad bih vam znala reći točno koliko octa. Imam problem s tim stvarima jer većinom radim odokativno pa ćemo reći da sam stavila čep octa.

I zalijevala sam mlakom vodom dok sam miješala. Malo po malo. I mijesiti i mijesiti. 

Prvo uvijek tijesto zamijesim u zdjeli a kad se prestane lijepiti, prebacim ga na pobrašnjen stol. Tako sam i s ovim. I mijesila i mijesila. Kažu da treba lupiti tijestom koji puta o stol. Nema problema. Lupila. I više od koji puta. 

Kako znamo da je tijesto prave mekoće? Naime, naišla sam na krasnu usporedbu i držala sam se nje.

Netko je negdje rekao, žao mi je, ne sjećam se izvora jer sam sve živo prekopala da nađem recept za savršeno tijesto, da tijesto mora biti kao ušna resica na dodir. 

I bilo je zabavno jednom rukom se držati upravo za ušnu resicu a drugom pipkati tijesto. I bilo je kao ušna resica.

Tijesto je bilo umiješeno, i trebalo ga je pustiti da se odmori. Poklopila sam ga zdjelom u kojoj sam ga prvotno mijesila i pustila sam ga da odmara otprilike sat vremena.

Za to vrijeme smo mi otišli ubrati još malo trešanja, da bude za pojesti dok čekamo štrudlu. Ono što mi je najgori dio ovog receptića je čišćenje trešanja. Znamo da trešnjice imaju male stanovnike. Crviće. I toga sam se najviše pribojavala jer mi zaista nije ugodno vaditi ih van. Prošle godine su bile pune i trajalo je valjda sat vremena da ih očistim.

Začudo, ove naše trešnjice nisu imale stanovnike i bile su čiste i prekrasne za čišćenje od koštica. Pošto mi je pomagala Zvonimirova mama, uspjela nam je olakšati i posao. Dok sam se ja mučila svojim sistemom, trešnju malim nožićem prerezala na pola pa čupala košticu van, ona je prerezala na pola, odvojila onu bez koštice pa još jednom prerezala na pola onu s košticom i tako su ljepše ispadale van. Ta sitna razlika nam je uvelike ubrzala posao i začas smo očistile zdjelu trešanja.

Nadjev je jednostavan. Trešnje, cimet, šećer i krušne mrvice. Znam da se može raditi i tako da se trešnje poredaju na tijesto i onda sipaju sa ostalim ali meni je puno jednostavnije i zgodnije bilo da pomiješam u zdjeli i samo slažem na tijesto. Tako sam i napravila.

Cimeta po ukusu, naravno. Što se tiče šećera, također, kako vam više odgovara, naše trešnje su bile dosta slatke pa sam stavila samo dvije žlice šećera i dvije žlice krušnih mrvica koje su tu da pokupe višak tekućine koje će trešnje pustiti tokom pečenja.

Nadjev čeka a ja jadna idem na razvlačenje tijesta. Ne znam zašto mi to radi toliko stres ali vjerojatno od svih domaćih kora koje sam pojela i znajući da ništa ne znam i da se prvi put suočavam s nečim što zahtjeva iskustvo i "imati ruku". Prvi put.
Ok, podijelila sam svoje tijesto na dvije manje kugle. Razvukla sam jedan radni stolnjak preko stola, da se tijesto ne lijepi i da bude lakše saviti štrudlu uz pomoć baš tog stolnjaka.
Prvo sam valjkom razvukla tijesto, na veličinu i debljinu otprilike tijesta za pizzu.

I onda sam nauljila to tijesto. Bogato. O mojoj nervozi vam može više reći činjenica da mi je puna boca ulja ispala na pod. Naučila sam da novinski papir savršeno upija masnoću. S poda.
Pustila sam par minuta da tijesto upije ulje i krenula razvlačiti.

Nakon početne nervoze, začas sam se ohrabrila i bacala tijesto po cijeloj sobi. Naravno da sam napravila dvije tri rupice na tijestu ali neću si zamijerit. Za prvi put, jako sam zadovoljna i dovoljno ohrabrena da se opet bacim na izradu domaćih kora. Za sve.

Na krajeve razvučenog tijesta sam poredala nadjev od trešanja. Morala sam se suzdržavati da ne pretjeram. Jer trešnje. Nikad dosta.

Preklopila sam trešnje s početkom ruba i krenula zavijati uz pomoć stolnjaka.

To je bio najlakši dio posla. Ne mogu vam opisati koliko mi je laknulo kad su štrudle, dva tijesta kasnije, bile spremne za pećnicu. Nije me uopće zanimao finalan rezultat. Bitno mi je bilo da sam se usudila i mogu reći uspjela, razvući svoje kore.

Zagrijala sam pećnicu na 190°C i pekla tako cca 15 minuta. Pomiješala sam malo vode i ulja i nakon 15 minuta kistom premazala štrudle tom mješavinom i pustila da se peče na 180°C još 20 minuta. 

I moja muka po štrudli je gotova. Ispala je savršeno, kore fine, nadjev još bolji. Ne može bolje od trešanja. 

Još vruće sam posipala s šećerom u prahu i narezala. Možda smo trebali pričekati da se malo ohladi no ne ide to tako sa nestrpljivim kušačima. 

Ono što me još više veseli je što konačno imam i desert koji moja prijateljica veganka može pojesti. Vanja, čuvam komad samo za tebe!