Kuhani lokoti u kiseloj repi

Unatoč tome što vani miriše proljeće, još uvijek smo u zimskom razdoblju i još uvijek jedemo prava zimska jela. Repa se kiselila prije, nažalost, nemamo fotografije, no imamo kratke upute za kiseljenje Zvonimirovog tate.

Kako to nije bilo tako davno, još uvijek mi je u nosu miris svježe repe koju smo čistili upravo za kiseljenje. Svaki put kad gulimo tu repu, fascinirana sam svježim i primamljivim mirisom i dođe mi da zagrizem u nju kao u jabuku. Svaki put i odrežem komadić i krenem ga žvakati. Miris divan, okus, meni osobno i ne tako.
Znači, oguljenu repu treba naribati. Što, vjerujte mi, nije lak posao. I traje i traje. Probala sam, nisam izdržala. Zvonimir i njegov tata su bolji u tome.
Davno je bilo kad smo mi to kod kuće radili i moram priznati da se ne sjećam uopće zato me je prilika da vidim kako se to radi iznimno veseli.

Naribanu repu treba dobro posoliti. Zvonimirov tata to radi odokativno, već ima u šaci koliko soli ide ali kad bi trebalo vagati, kaže da ide 15 grama soli na kilu repe. Ribaš, soliš, ribaš, soliš dok ne dođeš do kraja. Vidjela sam da oni to rade u velikom drvenom koritu. Veliko je da se može još jednom izmiješati repa i sol prije nego ide u vreću. Prije se kiselilo (i repa i zelje) u kaci, danas je tu vreća za kiseljenje u koju ide povrće i koja onda ide u kacu. Odlično je jer se ne prlja kaca i ima manje posla.
Što je uvijek dobra stvar. Vreća s repom ide u kacu, dobro se zatvori i na nju idu utezi. I kroz otprilike mjesec dana imate kiselu repu.

Standardno se kod nas repa jede s grahom. Što je odlično, no zanimalo me što se još radi s repom i vratila sam se, naravno, na naš popis jela hrvatske gastronomske baštine na kojem je i ovo jelo, Kuhani lokoti u kiseloj repi.
Prvo mi nije bilo jasno što su lokoti. A kad ono, krmići, kotleti, kako god ih zvali, ono fino ali suho meso svinjice.
Kotlete većinom volim ili punjene ili u nekom saftu tako da je ovo savršen recept za one koji vole malo na žlicu malo na vilicu.

Lokote je dan prije Zvonimirov tata narezao i stavio u pac. Voda, ulje i sol. Ništa više. Tako da su nas oni već napacani dočekali i samo je trebalo krenuti s pripremom.
Da ne bi bilo previše jednostavno, na malo svinjske masti sam prvo prepekla lokote, čisto da dobiju malo boje.

I da bi još manje bilo jednostavno, znate već, Zvonimir ima poseban režim prehrane pa smo njemu jedan kotlet izuzeli od repe i napunili ga ovčjim sirom iz mješine i malo špekeca. I bio je savršen. Ne znam koje mi je bilo draže, evo, ne znam.

Vratimo se mi na lokote i repu. Prepečene lokote sam stavila na stranu i u dubokom loncu zagrijala svinjsku mast, na nju bacila malo nasjeckanog špeka i redom dodavala lokote i repu. Posula sam to crvenom paprikom, zalila sve s puno vode (taman da prekrije sadržaj lonca), dodala lovorovog lista i češnjaka te ostavila da se krčka kojih sat vremena.

Za to vrijeme sam napravila prilog, ovog puta pire od krumpira. Ako bez nečeg ne bih mogla živjeti, onda je to krumpir. Uvijek mi paše u svim mogućim oblicima. Mogla bih ga jesti svaki dan, bez ikakvih problema.

Pošto je naša repa bila dosta slana, i špekec je bio slan, i meso je već bilo nasoljeno, potrebe za dodatnom soli nije bilo. Završila sam jelo s laganom zaprškom (svinjska mast, žlica brašna, još malo crvene paprike) i začinila sam s malo papra na kraju.

Posluženo s pire krumpirom, ovo je pravo zimsko jelo koje podsjeća na mirise bakine kuhinje i grije srce i dušu.