Kako sam zavoljela bučnicu

Priznajem, bučnica nikada nije bila jedno od mojih omiljenih jela. Na sve što ima veze s bučom (osim koštica koje obožavam grickati), moralo me se nagovarati. No, volimo izazove tako je i ovo bio jedan od njih.
Možda ako je sama spremim ću je zavoljeti. I bi tako.

Kako zavoljeti bučnicu nije bio jedini izazov, tu je i onaj razvlačenja tijesta.
Ok, moram priznati da sam se sad već uigrala no svejedno svaki put kad se upustim u tu avanturu, pomalo strahujem.
Uvijek je to bilo nešto što baka radi savršeno. Nikad neću to moći sama. To je teško. I svaki put iznova pobjeđujem taj strah.

Javio mi je Zvonimir da je pribavio buču s OPG-a Šinko. Čak je i snimio polje buča koje čekaju da njihove koštice prerade u ulje, a one ostaju. Zašto ih ne bismo iskoristili?
Pohitala sam na najdraži Trešnjevački plac, kupila domaći svježi sir i vrhnje. Gospođa koja mi ih je prodala, kad sam joj rekla da mi trebaju za bučnicu,  pitala me sa smiješkom: "A gdje ste kupili kore?"
Ponosno sam rekla da sama razvlačim tijesto te smo se složile da nema do domaćeg tijesta, tu je sav onaj okus koji nas takvim jelima i vuče.

Recept

Tijesto:

600 grama glatkog brašna
sol
mlaka voda
ocat
dvije žlice ulja i još malo ulja za premazivanje

Nadjev:

600 grama naribane buče
200 grama svježeg sira
2 dcl domaćeg vrhnja
2 jaja
sol

Najvažnije u cijeloj ovoj priči je tijesto. Nakon što smo savladali strah od neuspjeha i odvažili se razvući tijesto u svojoj kuhinji, potreban nam je samo pravi recept.
Ako sam ikada i posumnjala u ovaj, neki dan mi je jedna divna djevojka koju sam šminkala rekla da razvlači tijesto po mom receptu i da joj je savršeno.
Pa ćemo još jednom utvrditi gradivo.

Kad radim ovo tijesto, prvo prosijem 600 grama brašna i od toga 100 grama stavim sa strane (to će biti za dodavanje ako bude premekano tijesto i za pobrašniti ako zatreba).
U brašno dodam dva prstohvata soli, dvije žlice ulja i, najjednostavnije rečeno, čep običnog alkoholnog octa.

Dodajem mlaku vodu malo po malo i mijesim dosta dugo dok ne dobijem željenu konzistenciju tijesta. Najbolji opis istog sam negdje pročitala i upamtila zauvijek. Tijesto mora biti na dodir kao ušna resica. Tako da ne prođe izrada tijesta da ja ne stojim i ne diram i uho i tijesto u isto vrijeme.

Osim što se treba dugo i moćno izmijesiti, kažu oni pametniji i iskusniji da je dobro koji put tim tijestom udariti u stol. Pa to iskorištavam kao mali osobni ispušni ventil i mijesim pa udaram, mijesim pa udaram dok ne osjetim pod rukom savršeno tijesto koje je točno poput ušne resice.

Nakon što sam sav stres izmijesila, tijesto poklopim na stolu poklopljeno posudom u kojoj sam ga mijesila.
Ostavim ga tako da odmara otprilike sat vremena.

Za to vrijeme smo Zvonimir i ja naribali buču. Ok, prije toga sam je izdubila. E to je zabavno. Kad sam bila mala sam to često radila i onda sam si zamišljala da sam kirurg i da operiram i da vadim bučinu utrobu. Ništa od moje karijere u kirurgiji, ali evo, bučnica mi ide. Uvijek zaboravim koliko je kora tvrda i koliko se teško zapravo guli. No, uspjeli smo, ogulili i naribali na onu pravu staru mandolinu na kojoj su se naribale kile i kile repe za kiseljenje.

Buču sam nasolila i ostavila da pusti vodu pola sata dok sam se ja pozabavila sa sirom.
Sir i vrhnje sam pomiješala s dva jajeta i posolila. Imajte na umu da je buča već nasoljena pa lagano s tim.

Ocijedila sam buču od viška vode i pomiješala sa sirom i vrhnjem. Nadjev je bio spreman i mogao je čekati onaj svečani trenutak, biti ili ne biti, razvlačenje tijesta.
Na stol stavimo stolnjak da bi si pomogli prilikom motanja savijače, a i da imamo smjernicu koliko nam je tijesto tanko, moramo kroz njega vidjeti stolnjak!

Na pobrašnjenoj podlozi tijesto koje je odmorilo sam razvaljala na veličinu pizze. Malo veće pizze. Bogato sam ga nauljila i pustila desetak minuta da upije.

I mogla sam krenuti s razvlačenjem. Krenuti od sredine, razvlačiti prema van. Što gornjim dijelom dlanova, zglobovima, što prstima i dlanovima.
I malo po malo, u krug oko stola, razvlačim tijesto dok ne vidim jasno ispod njega stolnjak.

I to je sve. Uvijek odrežem deblje rubove ako ih nisam baš savršeno uspjela izvući.

Nadjev rasporedim na rubove tijesta na širem dijelu ili ga nekad rasporedim po cijeloj savijači, još nisam sigurna koja je bolja metoda, no ono što znam je da moram naučiti kako da s nadjevom ne pretjeram da savijača ne pukne.

U svakom slučaju, nakon što sam stavila nadjev, zarolala sam savijaču uz pomoć stolnjaka do sredine. I tako s jedne i s druge strane. Odvojila sam dvije savijače koje su bile malo veće pa sam ih prerezala na pola i utrpala u već namašćeni protvan.

Bučnicu sam pekla prvo na 190°C 15 minuta, zatim sam je premazala mješavinom ulja i vode te pustila da se peče još 20 minuta na 180 °C.

Naravno da svaka pećnica ima svoj tempo tako da nikad ne pečem zapravo ništa po minutaži već "na oko" do lijepe zlatne boje. Tako sam dočekala i ovu bučnicu do željene boje.

Kušači su bili zadovoljni, ja još zadovoljnija i čak sam bučnici dala priliku i mogu vam reći, bila mi je puno ukusnija od sjećanja koje je na mene ostavila u nekim bezbrižnijim danima.